Hrvatski otok Hvar je mjesto za odmor, a dragulj je i za bicikliste
Hvarsko Higijensko društvo osnovano je 1868. kako bi potaknulo oboljele sjeverne Europe da svoja 'bolesna pluća' donesu na otok Hvar, uz obalu južne Hrvatske. Društvo se s ponosom hvalilo 'blagoćom naše klime i našim umirujućim zrakom' i pozivalo bolesne Austrijance i Nijemce da dožive hvarski život i uživaju u odmoru na kojem će društvo osigurati 'sve što je potrebno za ugodan boravak strancima'.
Biciklisti nisu bili na originalnoj listi gostiju ostrva, ali su verovatno trebali biti. Hvar je komad zemlje koji meri samo 68,5 km u dužinu i samo 10,5 km na najširoj tački, ali unatoč svojoj veličini, u ponudi ima iznenađujuće prvoklasne vožnje.
Posljednja je sedmica septembra, a dobro staro britansko vrijeme je zaronilo prema jeseni. Kod kuće, mračni dani i beskrajna kiša počinju da čine vožnju pomalo napornom, ali evo me u letnjem dresu i šortsama koji se spremam da krenem na bicikl.
Hvar tvrdi da ima 2.700 sunčanih sati godišnje, što je oko 1.000 sati više od većine mjesta u Ujedinjenom Kraljevstvu, tako da kada se vozite ovdje, vrlo je vjerovatno da ćete pedalirati ispod plavog neba. Proglašen od strane časopisa Condé Nast Traveler (ta biblija praznika vrijednih požude) jednim od 10 najljepših otoka na svijetu, Hvar se nalazi na dva sata leta i dva sata vožnje trajektom iz Velike Britanije i na istoj geografskoj širini kao Marseille., iako je vrijeme pouzdanije od onog na francuskoj rivijeri. Uz obilje osamljenih zaljeva, kamenitih izdanaka, pješčanih uvala i one vrste plavo-zelenog mora koje inače vidite samo u TV reklamama za odmor, nije ni čudo što se ljudi ovdje naseljavaju još od četvrtog stoljeća prije nove ere.
S obzirom na planinsku topografiju, pazim na stanje svojih pluća i nakon nekoliko sedmica bez bicikla, zamolim Ivu, našeg vodiča, da predloži blagu petlju od oko 93 km. Ivo je hrvatski triatlonac visok šest stopa koji je izbjegao posao u velikoj duhanskoj kompaniji u Americi kako bi se vratio na ostrvo na kojem je rođen. Riječ je o čovjeku koji je u gornjem džepu nosio kutiju cigareta u skladu sa direktivom kompanije, a sada ga više zanimaju VO2 max i Strava segmenti. Život je tako smiješan.
Uz Ivu danas sa mnom vozi Jelena Gracin, bivša prvakinja Hrvatske u hronometaru i bivša profesionalna jahačica. Jelena je skromna u pogledu svojih dostignuća i tvrdi da je osvojila TT samo zato što je 'druga devojka prevarila i bila je diskvalifikovana', ali s obzirom na njenu moć u stanu, rizikujem da pretpostavim da je u svoje vreme bila prilično pametna. Ovih dana svoje vrijeme provodi podučavajući muziku maloj djeci i vodeći lagane vožnje po Hvaru.
Život na ostrvu
Počinjemo dan uz jaku kafu na toplom suncu u baru pored mirne vode starogradske luke na sjevernoj obali ostrva. Zaista ne možete poželjeti ugodniji početak vožnje.
Stari Grad, ili Stari grad, bio je prvo mjesto koje su ovdje naselili Grci, koji su stigli prije nekih 2400 godina. Selo nudi spokoj, istoriju, arheologiju, kulturu i, kako naši domaćini ističu, 100-godišnjeg ribara koji i dalje puši 40 na dan. Čini se da ovdje postoji tema.
Kako se krećemo iz grada i dalje od mora krajolik se odmah mijenja. Namjera nam je obići petlju oko istoka otoka, obići maslinike i vinograde zaleđa prije nego što zaobiđemo obalu, a zatim se popeti preko brežuljaka koji čine kralježnicu otoka do grada Hvara na jugozapadu otoka. obala.
Sa morem iza nas cesta se lagano uzdiže, vrućina izmaglica lebdi tik iznad asf alta. Berba je u punom jeku – ostarjeli parovi ručno beru grožđe, punačko crveno voće tovare u pletene korpe. Ivo viče: ‘Sretna žetva!’ na hrvatskom dok prolazimo pored, a oni podižu pogled i mašu. Naša prva znamenitost je malo selo Dol, oko 100m nadmorske visine. Unatoč fantastičnom pogledu na obalu i na grad Split na kopnu dalje u daljini, čini se da smo već skrenuli s turističke staze. U sredini sela nalaze se dvije dotrajale fotelje, strateški smještene uz autobusku stanicu. Okladio bih se da je ovo mjesto bez mnogo posla, osim da strpljivo čekate autobus.
Put se ljulja na istok preko niza kratkih oštrih, kvrgavih uspona, kakvih se može uhvatiti u koštac u velikom ringu, što ga čini zabavnim za vožnju. Jedna od Ivinih omiljenih ruta je da slijedi glavnu cestu 116 do istočnog vrha otoka i grada Sućurja koji se spominje u Homerovoj Ilijadi, ali danas idemo samo do grada Zastražišća jer bi posjet Sućurju napraviti povratno putovanje od 150 km. Vraćajući se na zapad, vozimo se do idilične luke Jelsa na sjevernoj obali gdje imamo sastanak sa Albancem koji dobro radi u štrudli od jabuka – naslijeđe austrougarske istorije zemlje.
Put za Jelsu prolazi pored uvale Zenišća, gdje vjetar šiba more u pjenušavu akvamarinsku kupku. S naše lijeve strane je ogroman, napušteni hotel maskiran palmama i borovim šumama. Beogradsko dečje odmaralište nekada je imalo bazene, diskoteke, prodavnice, biblioteke i restorane – bila je to palata iz snova za jugoslovensku decu. Ali tokom hrvatskog rata za nezavisnost (1991-1995) uselila se Nacionalna garda, koja je tada, kao i mnogi bivši luksuzni hoteli u zemlji, korištena za smještaj bosanskih izbjeglica. Sada, prema riječima lokalnog stanovništva, bazeni su puni smeća, vrata i oprema su opljačkani, a hotel je uništen i nepopravljiv. To je tužan podsjetnik na burnu hrvatsku prošlost.
Jednostavna zadovoljstva
Iza zaljeva zuji gradski trg u Jelsi, naseljen desetinama ostarjelih američkih biciklista u vrećastoj likri s elastičnim trokutima upozorenja pričvršćenim za stražnjice. S obzirom da je saobraćaj u ovo doba godine prilično nepostojeći i da bih procijenio (bez okrutnosti) da njihova prosječna brzina nije dvocifrena čini mi se malo pretjerano, ali pitam se da li je to nešto što bi londonski putnici trebali uzeti u obzir.
Napuštajući Jelsu, cesta se plete i vijuga duž obale kroz aromatične borove šume i pored besprijekornih kuća za odmor. More je toliko blizu da je jedan pogrešan pokret i radije ću plivati nego jahati, što s obzirom na to da se temperatura sada kreće iznad dvadesetih, ne bi bila tako loša stvar.
Naša sljedeća stanica je Vrboska, najmanji gradić na otoku, koji se može pohvaliti nizom slikovitih mostova koji presijecaju luku i nudističkom plažom popularnom među Nijemcima. Dok prolazimo pored, dječak vadi srebrnastu ribu iz mirnih voda luke. Riba se migolji i preklapa. Oči su mu caklene i uspaničene, ali dječak brzo otkopča svoja razjapljena usta i baci ih nazad. Život za djecu je ovdje jednostavan i svakako je bolji od buljenja u Xbox ili odvajanja sati igrajući Candy Crush.
Dok smo se udaljavali od obale, naišli smo na gladak, valovit komad puta i ja odlučujem da pojačam tempo. Za 2km ili 3km vožnja se pretvara u dvostrani TT. Osvrnem se i ostavimo Ivu da umre. Mora da su dimovi.
Stanje za ručak u Santa Mariji prethodi drugom dijelu vožnje. Restoran na otvorenom nema meni – gosti jedu sve što je pripremljeno tog dana. Ali s obzirom na to da je sve uzgojeno na imanju (od voća i povrća do vina, rakije i maslinovog ulja), to nije problem. Stavljamo supu, mediteransko povrće na žaru, ćevape od svinjetine, svježe pečeni kruh i maslinovo ulje, sve za oko 12 funti. Danas dijelimo blagovaonicu sa šestoro teških lokalaca, koji gestikuliraju preko stola i čini se da su na rubu masovne tuče. Jelena me uvjerava da je uobičajeno da se Hrvati obraćaju jedni drugima kao da će počiniti ubistvo. Ipak, radije ne bih stao na njihov put.
Teških, natečenih stomaka napuštamo mesto za ručak i krećemo na uspon koji, da je biciklista bio ljubitelj klišea, rekao bih da ga je sponzorisao Carlsberg. Nalazimo se na staroj cesti za Hvar, kojom uglavnom lokalno stanovništvo dolazi sa sjevera na jug otoka, dok se turisti prebacuju na direktniji put. Kao rezultat toga, na usponu, koji je dugačak 6 km i sa prosječnim nagibom od oko 5%, na usponu jedva da ima prometa.
Dok smo se smjestili u ritam, zavlada tišina i prilika je da cijenimo poglede. Na zapadu su dalmatinski otoci Brač i Šolta, koji se ponosno uzdižu iz Jadrana poput stepenica između Hvara i kopna. S naše desne strane su polja šikara, srebrne lavande, njeni ljubičasti šiljasti cvjetovi davno ubrani, a iza je poluostrvo Rudine, gdje se dio borove šume spušta u more.
Put se ljulja oko ukosnice i ugao lomi naš ritam. Nekoliko okretaja pedala natežem se da bih se vratio u svoj metronomski tempo penjanja, ali nagib popušta i padam nazad u sedlo. Cesta se kreće duž obronka, jureći u i iz senke, sve dok ne stignemo do poslednjeg ugla. Kako se vrh pojavljuje kao da su se zavjese otvorile na setu predstave i ulazimo na pozornicu lijevo. Pred nama je nevjerovatan pogled – pregršt sićušnih, bujnih otoka (Paklinski otoci) posutih preko okeana koji je duboko plava boja plakata.
Uprkos popularnosti kod lokalnih biciklista i trkača, ne postoji naziv za ovaj uspon. To nije kolona, propusnica ili bilo šta drugo što će vam dati pravo na hvalisanje, to je samo zadivljujući put. Do sada je ovo bila vrsta vožnje koja potvrđuje moje razloge za vožnju biciklom. Nije super teško, ne kažnjava, ne tjera me da testiram svoje granice ili kopam u svoje rezerve patnje. To je jednostavno blaženstvo, a onda mi Ivo kaže: ‘Biće bolje.’
Ono što slijedi je potpuno iznenađenje. Cesta se lagano spušta i udaljava od vrha dok vozimo kroz labave zavoje i vijugave zavoje. Napušteno kameno selo Velo Grablje uredno se smjestilo na padini brda. Nekoliko stotina metara ispod porušenih vila more svjetluca kao razbijeno ogledalo na kasnopopodnevnom suncu. Dok se brzo spuštamo nizbrdo, ne mogu a da ne ispustim urlik – ovo je neobuzdana zabava bez napora.
Bez težine, snažno guram pedale i povećavam brzinu. Stjenovite obronke, djeca na biciklima, privezani konji i kameni zidovi prolaze poput snimka na brzom naprijed dok se naglo ne zaustavimo pred bučnom gomilom u selu Brusje iz 16. stoljeća. Svuda ima automobila i ljudi koji viču, smiju se i nose kolače i velike lonce hrane prekrivene kuhinjskim ubrusima. „Mora biti sahrana“, kaže Jelena. To je svakako mnogo vedrija stvar nego što biste našli u Britaniji.
Od Brusja ima 7 km nizbrdo do Hvara. Ukosnica (koju je, kako kaže Ivo, koristio Mercedes za testiranje automobila) dovodi nas na 2km ravnu stazu koja liči na uzletište. Nekoliko minuta sam u sanjivoj izmaglici koja se kreće prema krajnjoj brzini, a onda iznenada prestaje i obavija me gorak, oštar smrad koji mi peče grlo i tjera mi oči da plaču. Prolazimo pored gradske deponije. S obzirom na našu brzinu, miris je prošao i nestao za nekoliko minuta, na sreću, i blaženstvo se ponovo vratilo.
Dok lagano pedaliramo u Hvar, kafići i barovi su puni turista koji se opuštaju u zalasku sunca i kao da je vrijeme za zabavu. Euforija dana provedenog u vožnji u savršenim uslovima blaženo mirnim ostrvskim putevima tjera me da naručim Piña Coladu i krenem u diskoteke. Ali dok Ivo s prezirom pripovijeda priču o gomili pijanih Australaca koji su se popeli na gradski zvonik iz 17. stoljeća i zvonili u 3 sata ujutro, ja se šuljam natrag u svoju stolicu i umjesto toga naručim kolu.
Otok Hvar je prekrasno mjesto za vožnju i potvrđuje zašto više volim sunce i brzu vožnju od dugih, sporih kazni i mraka velikih europskih planinskih lanaca. Ja i moja pluća ćemo se vratiti drugi put.
Kako smo stigli tamo
Putovanje
Biciklista je odletio Easyjetom za Split u južnoj Hrvatskoj. Povratni letovi počinju od oko 34 £ u oba smjera, a cijena bicikla je 70 £ povratno. Od septembra do maja letovi lete dva puta sedmično. Letovi se obavljaju sedam dana u nedelji od kraja maja do kraja avgusta. Od Splita do Hvara traje dva sata vožnje trajektom, koji košta oko 30 funti povratno.
Smještaj
Odsjeli smo u hotelu Amfora Grand Beach u gradu Hvaru na rivi. Hotel je bio ugodan sa biciklima i pružao je zadivljujući pogled na obalu. Dvokrevetne od £77 po osobi samo po sobi. Hvar ima veliki izbor mjesta za jelo. Za raskošne kolače kušajte Nonica Caffe Bar, u kojem slastičarske užitke priprema konzultant u slastičarnici Hrvatskog Masterchefa. Jeli smo u Macondu, tipično dalmatinskom ribljem restoranu skrivenom u stražnjim uličicama iza glavnog trga. Kuvar je biciklista, pa je samo za nas povećao porcije svježeg brancina i morskih plodova. Probajte i Mizarolu na glavnom trgu ispred Katedrale za odličnu pizzu.
Hvala
Veliko hvala Ivi i Jeleni iz Hvar Life-a na pomoći, logističkoj podršci i društvu. Hvar Life nudi vođene vožnje za iskusne bicikliste, uključujući Dan kralja planine i vožnju izdržljivosti (120 km). Sve vožnje uključuju najam Pinarello Razha, cipele, kacigu, ručak, vodu i prijevoz do početka vožnje. Cijene od oko £40.
Hvala i Ivanu Zovku iz Adriactivea na pomoći u organizaciji putovanja. Za informacije o odmoru u Hrvatskoj idite na adriactive.com.
