Na jugu Španije, Biciklista otkriva zemlju neravnih obala, pustinja i planina. Savršeno mjesto za epsku vožnju
Jako puše u Andaluziji. Ubijeljeni ribarski grad Agua Amarga udaraju obalni vjetrovi. Azurno plavo more silovito huči, a palme prijete da otkinu svoje korijenje. Bilo gdje drugdje na svijetu bih mogao biti u iskušenju da provedem dan ispod čvrstog krova, ali ovi putevi su previše primamljivi, a ovaj pejzaž previše zadivljujući da bih ga prošao.
Ova regija nije prva koja vam pada na pamet kada spojite biciklizam i Španiju. Vuelta a Espana rijetko, ako ikad, dolazi ovdje. Nedostaju joj visoki vrhovi obližnje Sijera Nevade ili zelene šume sjevernijih provincija zemlje. Geološka istorija vulkanske aktivnosti dala je regionu nazubljeni i valoviti stjenoviti teren, lijep i prijeteći. Budući da se nalazi na samom južnom kraju Španije, ovo područje ima klimu koja ima 320 sunčanih dana i temperature do 30-ih čak i u rano proljeće. Uz to, putevi ostaju slobodni od bilo kakvog saobraćaja. Oni bi trebali biti magnet za bicikliste, ali ih nema.
Naša vožnja počinje odmah izvan obalnog grada Agua Amarga, čije ime znači 'gorka voda'. Krećemo u grad, ciljajući prema moru, a s jakim vjetrovima koji nas duvaju, siguran sam da vidim 60 kmh kako bljeska na mom biciklističkom kompjuteru uprkos tome što je put blago uzbrdo. Iako je dobro imati svu ovu slobodnu brzinu, osjećaj straha se uvlači u moj um sa spoznajom da će se kasnije vratiti u obliku divljih čeonih vjetrova na povratku.
Sa mnom na današnjoj vožnji je José, vlasnik lokalne prodavnice bicikala i naš vodič za taj dan, te druga engleska vozačica Therese. José nam je obećao zadivljujući obalni put do Mojácara, zatim uspon u pješčanu unutrašnjost Almerije. On ima sve dovršenosti tipičnog lukavog bivšeg profesionalca: kožu od mahagonija, nevjerovatno zategnute mišiće za čovjeka koji je nekoliko decenija nakon svog trkačkog vrhunca i poziciju jahanja koju bih vjerovatno mogao zadržati oko pet minuta da prvi put odradim šest mjeseci svakodnevna joga. Njegov bicikl ima svoje impresivne palmare, jer je nekada pripadao francuskom pobjedniku Tour de Francea Davidu Moncutiéu.
Budući da se radi o obalnom području, očekivali smo prilično ravan profil, ali naravno svi putevi od obale idu samo u jednom smjeru: prema gore. Dva vrha nalaze se na sredini današnje rute, jedan se zove brdo Bedar na 600 m, a drugi neimenovani vrh na putu A1011 na 700 m. Ove brojke mogu izgledati beznačajno u poređenju sa nadmorskim visinama Alpa ili Dolomita, ali ne pokazuju koliko je ovo planinsko područje. Čak su i putevi koji okružuju obalu daleko od ravnih.
Vjetar škripi kroz praznine između bijelih kuća dok prolazimo pored Agua Amarge, a mi pokušavamo ostati u zaklonu velikih gromada koje se nižu uz obalu. Prije nego što uopće napustimo grad, zadivljujuće krivine puta ispred nas se vide i počinjemo svoj prvi pravi uspon. Penje se samo 90m, ali dovoljno je da otvori pluća.
Put se vijuga duž neravne obale, vijugajući naprijed-natrag od mora. Valjamo i izlazimo iz hodnika strmih stijena, s nagibom koji lebdi na prihvatljivih 5%. Onda, kada izađemo na vrh, pogled nazad prema Agua Amargi, koja se nalazi na pastelno plavom moru, čini da se osećam kao da bismo mogli da budemo visoki 1000m.
Ispred nas nalazi se Faro de Mesa Roldán, napola erodirani krater uspavanog vulkana koji se nekada uzdigao ispod mora. Na vrhu je svjetionik i karaula. Što se više približavamo, to više dominira krajolikom, izgledajući čudno neumjesno naspram ogromnih stanova koji se nalaze s naše lijeve strane. Iza, zaštićena od pogleda, nalazi se čudno nazvana Playa de los Muertos (plaža mrtvih), nazvana očigledno po turbulentnoj istoriji piratskih brodoloma. Možda je najbolje što je skrivena od pogleda, jer se smatra jednom od najboljih španskih naturističkih plaža.
mavrska historija
Oko 10 km naše vožnje stižemo u grad Carboneras i počinjem da brinem da vrućina utiče na moj um. Svuda oko sebe vidim Maure i kršćane u punom srednjovjekovnom ruhu kako marširaju gradom. Istorija se odigrava do svih detalja, jer smo stigli usred Moros y Cristianos festivala.
Festival obilježava bitke između kršćana i Maura koji su nekada dominirali ovom regijom. To je čudno vesela stvar, s obzirom na varvarsko krvoproliće koje su te bitke uključivale. Godine 1435. cjelokupna mavrska populacija Mojácara je ubijena nakon uspješne kršćanske opsade. U Almeriji još uvijek postoji mnogo ostataka iz vremena Maura, a brojni filmovi su koristili muslimansku arhitekturu regije da odglume bliskoistočno okruženje – Indiana Jones i posljednji križarski pohod da spomenemo jedan.
Brzo napuštamo grad, oprezni od odmazde za naše kršćansko porijeklo i željni da zrak struji iznad nas jer je znak koji pokazuje da je temperatura ispred prodavnice upravo bljesnula na 37°C.
Kada zaobiđemo sljedeći ugao, dočeka nas prizor ogromne i ružne strukture, pričvršćene za padinu i koja se spušta do mora. To je ogroman i sablasno prazan utilitarni hotel koji stoji kao neka vrsta postapokaliptičke relikvije. To je hotel Algarrobico, odnosno hotel koji nikada nije bio, kaže mi José. Ovdje stoji devet godina, okružena kranovima, ali nikada dovršena ili srušena. Pretpostavljam da je to neko fizičko oličenje ekonomske krize u Španiji, ali José me obavještava da su ekološki i ekološki protesti doveli do zaustavljanja izgradnje zbog njegove lokacije u rezervatu prirode Cabo di Gata, lokalitetu pod zaštitom Unesco-a. To je nesretna mrlja na jednoj od najzapanjujućih evropskih obala. Prošle godine, Greenpeace je protestirao protiv bijelog slona tako što je mukotrpno ofarbao cijeli prednji dio hotela riječima "Hotel Ilegal [sic]" na njegovoj fasadi.
Uskoro će nam pomalo neugodna arhitektura izgurati iz uma, jer nam se jedan od najzgodnijih puteva uvlači u vidjelo, a s njim i naš prvi testni uspon ovog dana.
Kombinacija drevne vulkanske aktivnosti i vekovne erozije vetrom stvorila je neke čudne i veličanstvene formacije, a put se vijuga napred-nazad poput vrpce između stenovitih dina. U daljini, gornje padine puta prekrivene su planinskim grebenom, dajući nam jasan pogled na ono što tek dolazi. Unatoč tome što pruža samo 200m vertikalnog uspona, izgleda prilično zastrašujuće. Međutim, dok se penjemo, razgovorom ne dominira napor nagiba, već rijetkost ovakvog puta, sa savršeno postavljenim ukosnicama koje gledaju na svjetlucavo plavo more. Kada stignemo do gornjih padina, nagrađeni smo pogledom na obalu, gdje Carboneras blista bijelim na jakom podnevnom suncu.
Sa vjetrom u leđa još jednom, krenuli smo nizbrdo. Unatoč našoj relativno niskoj nadmorskoj visini, spust traje najveći dio od 4km, a sve je po širokim cestama koje nam omogućavaju da zadržimo brzinu znatno iznad 70kmh. Dajem sve od sebe da budem na vidiku Joséa. Posjeduje onu vrstu vještina spuštanja koje se mogu izbrusiti samo u tri decenije takmičarskog trka. On leti niz planinu kao metak, a ja ga pratim dok mi srce kuca.
Ukrcavamo se u grad Mojácar Playa, koji je primorska ispostava najvećeg grada u regiji. Omogućava ugodno krstarenje obalom i označava našu posljednju vožnju nivoom za taj dan.
U brda
Kada skrećemo s obale, čini se da smo nabasali u drugu zemlju. Vozimo se blagim uzbrdicom. Drveće narandže nižu se uz cestu dok José i ja sjedimo jedan pored drugog, svaki pokušavajući izgledati kao da nas ne uznemirava visok tempo. Therese mudro sjedi u klizištu, malo više svjesna 80 km koji su pred nama.
Ima 15km lažnih stanova prije nego počne uspon do mjesta Bedar. To nije onaj koji će biti zakačen u moj album najbolnijih uspona, ali ima nekoliko rampi od 10% ili 15%. Zahvalan sam što nam vjetar i dalje ide u prilog, jer pretpostavljam da bi ovi nagibi bili ozbiljan posao sa jakim čeonim vjetrom.
Pejzaž je podsjećao na Divlji zapad, s povremenim kamenim ruševinama koje prekidaju pješčani pejzaž prepun kaktusa. Nekoliko zgrada nosi muslimansku arhitekturu koja je zadržana od okupacije od strane Maura, i čini okruženje još više onostranim. To je glavni put, ali tokom 30-minutnog uspona prođe nas manje od desetak automobila.
Nakon dugog pravog izlaska iz Mojácara put se zmiju u čvrste ukosnice na prilazu Bedaru. Sada smo dovoljno visoko da možemo ponovo da vidimo more u daljini, a ja moram da odolim iskušenju da zastanem na svakom uglu da fotografišem. Takve uspone bih sa zadovoljstvom radio svaki dan – dovoljno teške da iscijedim najfinije vate iz tebe, ali nikad zaista bolne.
Kada stignemo do grada Bedar, mi smo najbolji dio od 60 km vožnje, pa odlučite da se zaustavite na mjestu za ručak. Bedar je mali, ali ugodno zuji, a mi se smještamo u bar restoran El Cortijo na riblja jela u stilu tapasa i turu kafe. Pitam se da li jelo od hobotnice, lignje i pastrmke sa prženim krompirom preuzima malo rizika s još toliko jahanja koje treba uraditi, ali hrana je toliko svježa da je nemoguće odoljeti.
Za stolom preko puta, zapadnjački par bilježi naše bicikle i luta. Sedokosi Englez se predstavlja kao Frank Clements. Jednom je bio nacionalni prvak do 18 godina, osvojio je nekoliko etapa na Tour of Britain i utrkivao se protiv legendarnog pobjednika Grand Toura Fausta Coppija. Čak nam pokazuje i svoju autobiografiju, ljupko nazvanu Vožnja biciklom kroz moj život. Drago mi je da danas nije na svom biciklu jer sumnjam da bi nas sve mogao pokazati.
Napunili smo se do te mjere da smo osjetili blagu mučninu, ponovo smo krenuli. Grad Bedar nije na vrhu uspona, tako da vučemo svoje stomake za 5% nagiba. Kada stignemo na vrh, prevrćemo se u novi krajolik i opraštamo se od pogleda na more. Sada buljimo u pustinjski planinski pejzaž, obilježen samo povremenom tamnom sjenom oblaka iznad nas. Dugačak spust je položen ispred nas i ne mogu a da ne brinem o oštrim padovima s obje strane, ali to ne sprječava Joséa da brzo i vješto uranja niz padinu. To je brzo spuštanje, sa strmim dionicama od 20% na mjestima, zbog čega mi je drago što imam Joséa ispred sebe koji pokazuje savršenu liniju. Ovom brzinom samo je pitanje minuta prije nego što stignemo do dna i ponovo se počnemo penjati.
Sljedeći vrh je najviši u danu i baca rampu od 20% na nas neposredno prije vrha, što sve gura iz sedla dok motamo bicikle s jedne na drugu stranu. Preko vrha prolazimo kroz hodnik od visokih stijena prije nego što započnemo krivudavi spust. Sudeći po nagibima, trebali bismo letjeti, ali umjesto toga skoro nas zaustavlja snažan čeoni vjetar.
Pustinja
Kako se zemlja izravnava, držimo se u čvrstoj formaciji protiv nemilosrdnog vjetra. Svuda oko nas samo nekoliko stabala narandže razbija oskudan pejzaž. Prelepo je, ali naporan posao. Osjećam se kao Lorens od Arabije, koji umorno hodam kroz teški pijesak pustinje Nafud. Kad to spomenem Joséu, on se nasmije, ističući da nije daleko odavde gdje je Peter O'Toole jahao po pješčanim ravnicama dok je snimao ep iz 1962.
U Lawrenceu od Arabije i desetinama zapadnih revolveraša, polupustinje Almerije bile su ismijane da izgledaju kao Divlji zapad ili Bliski istok. U stvari, kontroverzni hotel Algarrobico zamagljuje ono što bi inače ostalo savršena slika sporne obalne tvrđave Akabe u kultnom filmu, bez grada sa filmskim setom. Pomalo je nadrealni osjećaj shvatiti da su scene za koje sam nekada mislio da su najegzotičnija mjesta na svijetu udaljene samo dva sata leta od kuće i daleko od obala Jordana.
Pitam se koliko smo udaljeni od sljedeće tačke civilizacije, i još jednom provjeri količinu tekućine koja prska u mojoj boci za vodu. Često se kaže da samo ljudi koji žive na zelenim i zelenim mjestima mogu pronaći ljepotu u pustinji, dok za lokalno stanovništvo, kako je jednom rekao Omar Sharif, 'U pustinji nema ničega i nikome ništa ne treba.' Ali tada je Omar Sharif bio Omar Sharif. nikad baš kao biciklista.
Prolazimo pored nekih visokih stena, a ravan teren sve više prekidaju formacije pješčanika koje bi bile san geologa. Baš dok uživam u krajoliku, José odjuri naprijed, koristeći kratku sjenu vjetra koju nudi stjenoviti krajolik. Očigledno je da je i dalje veoma trkač u duši. Krenuo sam u poteru, a nas troje jurimo jedno s drugim praznim putevima sve dok se ponovo ne borimo protiv vetra, a Therese i ja se sklonimo iza Hozeovih ogromnih četvorki.
Moj Garmin mi kaže da smo pred 100 km vožnje i zato mogu samo nagađati da se cilj uskoro mora vidjeti. Tada nam José daje znak da skrenemo lijevo na neobilježeni makadamski put. To je prekrasna i pusta staza, a s obzirom na čeoni vjetar koji gura našu brzinu ispod 20 kmh, imamo dovoljno vremena da uživamo.
Odlučujem da je sada dobra prilika da se vratim Joséu, i potpuno ispraznim svoj rezervoar u vetar, dok José juri (dok se cereće) iza mene. Sprint na čeoni vjetar je opasna igra, a ja sam skoro stao od napora. Srećom, neposredno prije nego što su José i Therese premostili jaz, skrećem na glavnu cestu i odjednom mi vjetar opet puše u leđa. Lijep je osjećaj znati da ćemo dobiti poticaj sve do Agua Amarge.
Sa naizgled malo truda krećemo se brzinom od 50kmh. Oko nas drveće koje je udarilo burom nastavlja svoj očajnički hvat za tlo, dok mi pokušavamo da izbegnemo da budemo odneseni sa puta. Malo je zastrašujuće, ali uzbudljivo. Čak i po danu bez vjetra ovo bi bio brzi prilaz moru i našoj konačnoj destinaciji. Popeli smo se više od 2500m za 120km, uprkos tome što smo pratili obalu tokom većeg dijela vožnje, i dok je vjetar omogućio laku plovidbu na početku i na kraju vožnje, moje noge su uništene od kilometraže nakon kilometra protiv njega. Ali prešli smo pustinju, a pogled na blistavo plavo more s druge strane je velika nagrada.
Uradi sam
Putovanje
Najbliži aerodrom Agua Amargi je Almeria, do kojeg se može doći sa aerodroma u Londonu, Birmingemu i Mančesteru. Letjeli smo za Alicante, jer su letovi bili jeftiniji i češći (dostupni od £90 povratno). Najbolji način da odatle dođete do Agua Amarge je da se vozite, tako da smo iznajmili auto dovoljno velik za dvije kutije za bicikle za oko 200 eura na pet dana.
Smještaj
Odsjeli smo u nevjerovatnom Real Agua Amarga La Joya. Neposredno izvan Agua Amarge, La Joya je ugostila špansku kraljevsku porodicu, može se pohvaliti pobjednikom španskog MasterChef-a u kuhinji i nudi zadivljujući pogled i đakuzi u svakoj sobi. Biciklisti su dobro zbrinuti – privatno dvorište u svakoj sobi nudi dovoljno prostora za čišćenje bicikala, hotel ima topografske karte ruta, a bazen i spa centar nude izuzetnu priliku za odmor i odmor. Menadžeri Isabel i Lennart su uglavnom pri ruci i željni pomoći. Cijene se kreću od 180€ po noći za dvokrevetnu sobu, ali vlasnici nude 10% popusta za čitaoce biciklista (za direktne rezervacije duže od tri dana), kao i 20% popusta na masaže.
Hotel takođe ima set vila u gradu Agua Amarga za veće grupe po nešto nižoj ceni. Ali hotel La Joya je zaista previše dobar da bi ga propustili.
Hvala
Veliko hvala Joséu Canou Agueru, vlasniku biciklističke trgovine Doltcini u Mojácaru, što je organizirao našu rutu i vodio nas tokom dana. Dolcini nudi iznajmljivanje bicikala, a José također nudi obilaske s vodičem i višednevne kampove. Izuzetno dobro poznaje puteve i kulinarske prednosti ovog kraja, i mogao bi izazvati i najhrabrije na težak sprint. Posjetite doltcini.es ili email doltcini. Mojá[email protected] za više detalja. Hvala i Marku Lyfordu iz Bici Almeria (bici-almeria.com) na odličnim savjetima o vožnji u regiji i Jane Hansom što nas je povezala sa The Real Agua Amarga.
