Biciklistički dres je umjetničko djelo koliko i sportska odjeća za performanse
Džep je prešao dug put od svojih skromnih početaka kao spoljna torbica pričvršćena za žensku haljinu koja bi, prema Osamnaest maksima urednosti i reda, objavljenoj 1812., sadržavala 'torbu, naprstak, jastučić za igle, olovku, nož i makaze'.
I u tim godinama, pošteno je reći da je jedan odjevni predmet iznad svega imao podignute džepove do umjetničke forme: biciklistički dres.
Fotografije sa Toura tek 1959. pokazuju dresove koji su imali dva prostrana džepa na grudima, kao i sada sveprisutna tri stražnja pretinca. Jasno je da se pet džepova – sa otvorima zakopčanim – smatralo neophodnim u eri kada se od vozača očekivalo da budu potpuno sami sebi dovoljni.
Uprkos tome što su bili napravljeni od teške vune, biciklistički dresovi iz prve polovine 20. vijeka bili su efektivno višenamjenska odijela za preživljavanje u kojima su jahači nosili hranu, piće, alate, pelerine za kišu i druge potrepštine.
Čak i tokom Merckxove ere, vozači bi redovno imali dodatni bidon zaglavljeni u srednjem zadnjem džepu, kao što je bila oskudica timskih automobila i soigneursa pored puta koji su delili tečnu hranu. Međutim, uprkos svojoj funkcionalnosti, ovi rani dresovi su takođe uspeli da odaju klasu: ti džepovi su, na primer, bili pričvršćeni bisernim dugmadima, a zakopčane preklopne kragne pozitivno su se smejale pred 'marginalnim dobicima'.
Vuneni dresovi tek su sredinom 1980-ih ustupili mjesto poliesteru, a od tada je napredak u dizajnu i štampi doveo do toga da su mutirali iz šokantnih u stilski. Ali kroz svoju evoluciju, dresovi su uvijek morali činiti ustupke u pogledu performansi – te kragne su bile smeće u aerotunelu – i politici: kako smjestiti sve te logotipe sponzora, nacionalne zastave, olimpijske prstenove i trake svjetskih prvaka bez provociranja diplomatski incident ili kršenje ugovora?
Ogrlice koje lepršaju, dugmad i prednji džepovi na kraju su nestali ranih 1960-ih, zamenjeni ovratnicima i patentnim zatvaračima. Ali imena sponzora ostala su dekorativno – i u velikoj mjeri – izvezena na dresovima sve do sublimacije boje (koju je uveo Castelli ranih 1980-ih) i, u skorije vrijeme, digitalna sito štampa je ponudila prednosti u aerodinamici i značajne uštede na težini.
Ovi moderni procesi štampanja nehotice su omogućili stvaranje nekih zaista užasnih kreacija. Bez obzira na kožna odijela Maria Cipollinija koja su izazivala mučninu iz 1990-ih, s dizajnom u rasponu od Julija Cezara do mišićno-koštanog sistema (razmislite uz linije medicinskih postera koje vidite zakačene na zidu soba za fizioterapiju, ili samo proguglajte). Postojali su i dresovi koji su ličili na stranice iz telefonskog imenika, tako gusto pretrpani imenima i suprotnim fontovima svih sponzora tima.
Pješajući bilbord
Priča se da 2008. godine nije bilo dovoljno mjesta na dresovima njegovih manjih vozača da se uključe svi sponzori ekipe Serramenti-PVC-Diquigiovanni-Androni-Giocattoli. Nije jasno da li im to daje pravo na popust ili ne.
'Moderni profesionalni biciklistički timovi imaju do 30 partnera i tehničkih sponzora, i svi žele da njihov logo bude na istaknutom mjestu na odjeći tima kako bi dobili neki povrat na ono što je često značajna investicija,' kaže Andy Storey, dres kolekcionar i autor knjige The Art Of The Jersey.
‘Proteklih godina Leopard-Trek i Team Sky su pobili ovaj trend koristeći ograničenu paletu boja i minimalan broj logotipa. Postavljanje logotipa sada je također mnogo lakše postići. Pogledajte samo koliko dodatnog prostora raglan rukav [onaj bez šavova na ramenima] daje sponzorima kada je vozač u trkačkom položaju.’
Zanimljivo je da su oba tima koje Storey spominje koristila usluge dizajnerskih agencija kako bi osmislili svoje stilove. Dio njihovog sažetka bi nesumnjivo bio: učinite da naš proizvod izgleda tako dobro da prodajemo puno
replika verzija za naše fanove. Uspjelo je.
Za Storeyja, koji radi u specijalisti za retro biciklističku odjeću Prendas Ciclismo, jedina najvažnija promjena u dizajnu dresa bila je promjena na patentni zatvarač pune dužine.
„Morate samo da se osvrnete na fotografije iz 1980-ih kada su vozači i dalje vozili po velikoj ljetnoj vrućini s kratkim patentnim zatvaračem od 14 ili 15 cm“, kaže on. 'Greg LeMond je bio inovator u pogledu dužine patentnog zatvarača i tokom kasnih 80-ih i ranih 90-ih prilično je često mogao biti viđen sa timskim dresom koji je imao dodatni patentni zatvarač dužine tri četvrtine ili cijele dužine.'
Biciklistički dres je toliko jedinstven po formi i funkciji da je doveo u iskušenje mnoštvo poznatih umjetnika i dizajnera da pokušaju uljepšati njegov stil. Sjećam se da sam naleteo na Sir Paul Smitha u Napulju na početku Giro-a 2013. godine kada je jedva suzdržavao svoje uzbuđenje što je upravo vidio kako se njegov dizajn maglia rosa otkriva. 'Bilo bi ostvarenje sna da ga Cav prvi nosi', rekao mi je. Nekoliko sati kasnije Cavendish je propisno obavezan pobjedom u prvoj etapi.
Organizatori Giro nikada nisu bježali od petljanja s ovim najikoničnijim komadom sportske opreme, jer su prethodno koristili dizajne modnog dvojca Dolce & Gabbana, futurističkog slikara Marca Lodole i 2004. američkog umjetnika i dizajnera omota ploča Marka Kostabi (on je radio Guns 'N' Roses' Use Your Illusion).
Storey vjeruje da će se ovaj trend nastaviti i da će se pokazati kao daleko atraktivnijim prodajnim mjestom za prosječnog biciklistu od napretka u tkaninama, težini ili aerodinamici.
‘Neke od ovih “graničnih dobitaka” jednostavno nisu primjenjive na one od nas koji nisu trkačka zmija od 65 kg, ili su samo marketinška reklama,” kaže on.'Naravno, ako ću se voziti na lokalnom velodromu na otvorenom, odabrat ću aero fit, ali ako idem na vožnju radi uživanja, jednostavno želim izgledati dobro!'
