Granfondo Les Deux Alpes

2024 Autor: Bryan Jacobson | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-16 02:56

Uzevši dva legendarna uspona, ovaj sportista je dokaz da godine nisu prepreka za uspjeh u biciklizmu

Ne družim se sa starijima od 70 godina, osim na vjenčanjima, godišnjicama i sahranama. Nije da sam starac, ali razlika u godinama od 30 godina znači da se naši ukusi u muzici rijetko poklapaju i većina njih nije na društvenim mrežama.

Ali dok se postrojavam na startu Granfondo Les Deux Alpes, dvodnevnog sporta sa sjedištem oko istoimenog francuskog skijališta, okružen sam penzionerima. Kao da je događaj sponzoriran od strane Sage i stvara iznenađujuće mirnu atmosferu koja je suprotnost uobičajenoj sportskoj sceni koja sadrži ugljik i testosteron.

Mnogi biciklisti bi mogli pomisliti da je stajanje rame uz rame sa gomilom sedmogodišnjaka njihova šansa da zablistaju. Ostaviti stare momke da mrtve (nadajmo se ne doslovno) je prilika da se popnete na podijum. Ali drugi, uključujući mnoge mlađe lokalne vozače na startnoj liniji, vide to kao priliku da nauče ponešto od biciklista koji voze bicikl prije nego što su mogli hodati i koji još uvijek vide mjenjače kao otmjenu opremu.

Jedan problem među ovim starijim učesnicima je da neki imaju problema da krenu. Pored mene se jedan smežurani, sedokosi gospodin njiše amo-tamo kao da je na palubi čamca. Nakon nekoliko minuta koje je proveo jureći prema svom biciklu, on na francuskom izjavljuje: 'Samo mi prevucite nogu i bit ću dobro.' Petorica lokalnih muškaraca poslušno ga podižu na bicikl i sve je u redu.

Iskustvo se računa

Godine 1998. Marco Pantani je osvojio 15. etapu Tour de Francea u finišu na vrhu u Les Deux Alpes. U strašnim uslovima Italijan je odjahao od Jana Ullricha na Col du Galibier, nekih 45 km od kraja etape. Dok je prešao liniju, imao je devet minuta prednosti u odnosu na svog njemačkog rivala za žutu majicu.

Kao počast, grad je stvorio događaj za proslavu tog dana – Marco Pantani sportive (ne brkati sa Pantani sportive). Kada je Italijan pao iz milosti, vlasti su tiho promijenile ime u Granfondo Les Deux Alpes. Nije veliko, nije drsko, ali događaj ima lojalne pratioce vozača, od kojih mnogi dolaze od samog početka.

Kao u znak počasti Pantanijevoj pobjedi 1998. godine, vrijeme je danas jadno. Teška magla obavija planine, a reke kiše teku duž kilometarske glavne ulice. Čak su i krave lutale niz planinu da nađu sklonište na pašnjacima najbližim gradu, a zvuk zvona odjekuje dolinom. Jučer smo se vozili u šortsama i letnjim dresovima, a danas sam obukla pantalone, kolena i jaknu.

Samo oko 100 vozača je okupljeno na startu. Jučer je bila vožnja na hronometar na 9 km uz 10 krivina do Les Deux Alpes. Odgovarajuća startna rampa i službeni mjeritelji vremena prevezeni su iz sela, tako da smo mogli vidjeti kako smo prošli u odnosu na Pantanijev rekord od 21 minutu. Moje vrijeme neće oboriti nijedan rekord, ali sam prilično siguran da je njegov nivo hematokrita bio veći od mog za uspon.

Danas postoje dvije opcije u ponudi: petlja od 166 km (sa 4 000 m uspona) koja ide prema sjeverozapadu i vodi do Col d’Ornon, Col de Parquetout i Alpe du Grand Serre; ili petlja od 66 km (2, 400 m) prema Alpe d'Huez i nazad.

Neutralizirano izvlačenje do samog početka je puna stvar. Jahači prolaze pored mene donoseći upitne odluke o tome koliko brzo bi trebali voziti. Voda leti svuda, a oblaci su toliko niski da je skoro pao mrak. Jedan vozač odlazi u kanalizaciju i baca se sa svog bicikla. Mogu samo pretpostaviti da nije bio u stanju da zakoči na mokrom i smatrao je da je taktički sigurnije da se baci na ivicu trave nego da rizikuje da se prevrne preko barijera na zavoju.

Sport počinje stvarno u Barrage du Chambon u podnožju uspona Deux Alpes, gdje se mora donijeti odluka kojom rutom ćete krenuti. Na izričit savjet Gilesa, načelnika za turizam u gradu, koji brine o vremenu, odlučujem se za kraću rutu. To je, kaže, prekrasna vožnja cestama koje su 'très belles'.

Moja grupa od 50-ak jahača kreće pravo na D1091, cestu koja povezuje Bourg-d'Oisans i prijevoj Lautaret. To je brza ruta u Italiju i nalazi se u La Marmotte sportive, ali masivni odron zemlje u aprilu je učinio put neprohodnim. Neki izvještaji kažu da se 100.000 tona rastresite stijene iznad oštećenog tunela kreće 25 cm dnevno prema putu. Stanovnici zarobljeni u selima iza klizišta vozili su se čamcima preko jezera Lac du Chambon da bi došli na posao, ali strah od ogromnih talasa koji bi nastali ako bi se planina srušila u jezero sada je to zaustavio, što dovodi do dugo povratno putovanje.

Srećom skrećemo s ovog puta i počinjemo se penjati, što značajno smanjuje rizik od gutanja odrona. Za pet minuta udarili smo u seriju od četiri strme rampe koje vode do lijepog sela Mizoën. Kako nagib dostiže 10%, kraj mene lete jahači svih uzrasta. Većina su Francuzi i ponosno nose boje svog lokalnog kluba. Jedini Englezi koje sam do sada vidio nosili su dresove kratkih rukava i izgledali su kao muškarci u preliminarnoj fazi hipotermije. I otišli su dug put…

Zadnja uličica Alpe d'Hueza

Put nas vodi prema sjeveru i počinjemo se probijati prema Col de Sarenneu, manje poznatom stražnjem dijelu Alpe d'Huez, koji ima žestoku reputaciju među profesionalnim vozačima. Sarenne posuda je gruba, lijepa i izolirana, što znači da ima malo automobila o kojima treba brinuti. Kolumnista biciklista Felix Lowe, u svojoj knjizi Climbs And Punishment, opisuje kako je na turneji 2013. Tony Martin rekao novinarima: 'Neodgovorno je slati nas tamo', navodeći nedostatak zaštitne ograde i padove od 30 metara na uglovima.

Turan pejzaž više liči na Peak District zimi nego na bujni, ljetni alpski pejzaž koji sam očekivao, a kombinacija tamnog kamena i slabog svjetla čini da se osjeća kao sumrak. Par jahača prolazi pored mene, ali ja se osjećam svježe i povlačim ih nazad. Vozimo se zajedno u tišini, ritam naših pedala u harmoniji, i uprkos nedostatku razgovora drago mi je u društvu. Uspon od 12,9 km u prosjeku iznosi 7%, a gusto zbijene rampe blizu vrha imaju preko 15%. Izašao sam iz sedla, ali onda moram naglo da stanem jer se na putu pojavljuje maršal mašući rukama i vičući: ‘Mufloni! Mufloni!’ Krdo koza zauzima veliki dio puta i uprkos njegovim najboljim pokušajima da ih otjera s našeg puta psujući ih na francuskom, oni ga bezdušno ignorišu.

Počela je kiša i dok stajem da obučem kišnu jaknu, primjećujem grupu puževa kako se skuplja u blizini mog zadnjeg točka. Pitam se koliko brzo mogu da puze (kasnije saznajem da imaju maksimalnu brzinu od 0,047kmh) i zadovoljan sam što sam, uprkos svom pješačkom tempu, barem ispred puževa.

Na 1.999 m, vrh Sarenne je najviša tačka na vožnji. Slijedi dionica od 3 km koja vodi do srca Alpe d'Huez. To je opasna, šljunkovita staza koja je začinjena rupama i ukrašena balegom. Ovce i koze svih veličina i boja tvrdoglavo stoje na svom terenu, tjerajući nas da slalomiramo oko njih kao Franz Klammer. Neiskorištena žičara ljulja se na vjetru i znak je da se približavamo odmaralištu.

Down d’Huez

Spuštanje ukosnicama Alpe d'Huez je izuzetno zadovoljavajuće. Napor Col de Sarennea nije uzeo previše danaka, a osim toga, spuštanje je razlog zašto dolazim na Alpe. Mizzle je držao turiste podalje i to je glatka, brza vožnja kroz Dutch Corner do ukosnice broj 16 u selu La Garde, gdje skrećemo nalijevo. Dok izlazimo iza ugla, čovjek u šatoru viče: 'Bananes, bananes!' Proletim pored i treba mi minut da shvatim da je šator bio stanica za hranu, ali sada je prekasno i ponovo počinjemo da se penjemo.

Ovo tretiram kao vožnju u kojoj treba uživati, a ne trkati se i osvježavajuće je odvojiti vrijeme da pogledam okolo, a ne da se fiksiram na brojeve na svom stablu. Put kojim se nalazimo vijuga iznad Gorge de l’Infernet. Široka je samo u širinu automobila, a između mene i strme padine s moje desne strane nema ništa osim 50 cm visokog betonskog ivičnjaka. Dolje ispod rijeke Romanche blista tirkizno, gusto otopljeno snijegom. Voda izgleda privlačno kao Egejsko more, ali moj novi partner u jahanju (koji definitivno ima više od 60 godina) kaže: 'Ne gledaj dole!', a zatim se nasmije kao Muttley u Wacky Races.

Naša grupa se povećala na četiri i mi tapkamo zajedno, oni pričaju pidžin engleski, a ja govorim francuski koji pripada epizodi Allo, Allo!. Lijepo je imati društvo i još uvijek ne mogu da prebolim koliko su ovi stari momci impresivni, posebno kada naš spust u Le Freney d’Oisans počne da izgleda kao trka. Na kraju opet stižemo do D1091, i postoji samo ponavljanje jučerašnje vožnje na hronometar do Les Deux Alpes između mene i ciljne linije.

Završnom usponu nedostaje oštra ljepota rute kojom smo se do sada vozili – široka cesta je okružena visokim travnatim obalama – tako da je to slučaj da to završite umjesto da uživate u pogledu na planine. Nakon 40-minutnog uspona od 9 km konačno sam kući i sunce je izašlo.

Dok prelazim granicu, rečeno mi je da će prezentacija biti u 17 sati u velikoj sportskoj dvorani u gradu. Čudom osvajam nagradu (ukupno treća žena). Međutim, moje uzbuđenje je ublaženo spoznajom da izgleda da ima nagrada za većinu vozača, a sat kasnije još smo tamo. Nakon ukupnih pobjednika, starosne grupe, muškarci i žene pokupe svoje trofeje, 50-55, 55-60… nagrade nastavljaju da teku dok ne slavimo starosnu grupu 80-85.

U ovom trenutku jedan čovjek ulazi kroz vrata i ulazi u sportsku dvoranu, gdje polako silazi sa bicikla i podiže dvije ruke u zrak iznad glave i viče: 'Da!' zove se ime i posrće prema podiju gdje mu tri službena lica pomažu da se popne na najvišu stepenicu. Publika urla i kliče dok on preuzima svoju nagradu – prvi u starosnoj grupi od 80-85 – ali kako aplauz jenjava, umjesto da se spušta, on počinje da se vrti okolo na najvišoj stepenici. Zvaničnici shvataju da on ne može da odstupi i trojica muškaraca pritrčavaju u pomoć. Bezbjedno se vratio na zemlju, skuplja svoju tjesteninu i stavlja je prije nego što sjedne na bicikl (uz pomoć) i ode kući.