Advokat i biciklista Martin Porter QC raspravlja o sigurnosti na putu, percepciji javnosti i zašto zakon ne funkcionira uvijek za bicikliste
U Domu lordova podnet je zakon o uvođenju krivičnog dela izazivanja smrti opasnom vožnjom bicikla, sa maksimalnom zatvorskom kaznom od 14 godina. Ranije smo razgovarali o pitanju opasnog biciklizma i propustima krivičnog pravosuđa u zaštiti biciklista sa eminentnim advokatom i biciklistom Martinom Porterom QC
Biciklista: U jeku optužbe za Charlie Alliston, vjerujete li da postoji vjerovatnoća da će biti koristi od predloženog uvođenja u zakon krivičnog djela izazivanja smrti neopreznim ili opasnim biciklizmom?
Martin Porter QC: Ja sam prilično agnostičan u pogledu predloženog uvođenja izazivanja smrti opasnim ili neopreznim prekršajima vožnje biciklom.
Takve smrti su toliko neobične da bi promjene imale mali praktičan značaj i ne bi bilo ni malo vjerovatno da bi spasile nijedan život. Malo je vjerovatno da bi čak i Alliston bio osuđen za bilo koje od predloženih krivičnih djela jer tragična smrt gospođe Briggs nije bila povezana s njegovim načinom jahanja već s njegovim kršenjem propisa o izgradnji i korištenju.
Volio bih da se ograničeni resursi ulože u provođenje postojećeg zakona, posebno protiv onih koji predstavljaju najveću opasnost, kao što je primjer inicijative policijskih snaga West Midlandsa.
Cyc: Vidite li problem u medijskom prikazivanju biciklista kao velikog rizika na cestama, s obzirom na statističku beznačajnost povreda koje su prouzročili biciklisti?
MP: Mediji imaju dosta toga da odgovaraju, čak i ako sami ne daju sve od sebe da demoniziraju biciklizam. Oni, međutim, ohrabruju vrstu negativnih komentara koje vidite ispod mnogih članaka o biciklizmu postavljanjem određenih provokativnih sadržaja.
Ovi komentari su depresivni, ali i pokazatelj koliko značajan dio društva, društva koje vozi vozila i čini porote, misli o biciklistima i načinu na koji bi se trebali ponašati..
Cyc: Jeste li razočarani primjenom pravde za zaštitu biciklista?
MP: Pa, mislim da postoji veliki problem sa vozačima koji dobijaju previše simpatija od žirija koje potiče od njihovih kolega iz automobilizma. Postoje jasne poteškoće u pridobijanju porote da osude vozače koji nisu učinili ništa jako loše. Nisu imali namjeru da ubiju ili povrijede ikoga, ali se nisu zaista potrudili da nekoga ne ubiju ili ozlijede.
Vrlo često su rezultati pred porotom veoma razočaravajući, a to CPS [Krunsko tužilaštvo] odbija da podnosi predmete na sudu, jer je to skup proces i ako slučajevi ne uspiju to je demoralizirajuće.
Sistem porote funkcioniše veoma dobro kada je optuženi kome se sudi optužen za krivično delo za koje se svi slažu da je moralno za osudu – krađa ili prevara ili seksualno zlostavljanje. U slučaju neoprezne vožnje kao što je smrt Michaela Masona, oni jednostavno mogu biti previše saosećajni. Oni misle, "to se moglo meni dogoditi…"
Cyc: Da li bi duže zabrane, ali manje zatvorske kazne ispravile probleme porota koji se prema vozačima ponašaju blago?
MP: Sudski pristup zabranama je potpuno pogrešan. Sudovi su stalno govorili da je veoma duge zabrane veoma teško sprovesti. Tvrde da postoji iskušenje nekoga sa dugom zabranom da nastavi voziti bez obzira na to, pa samo dovodi zakon na loš glas kada to učini.
Može se očekivati da će se od nekoga suzdržati od vožnje šest mjeseci, godinu dana, možda u nekim slučajevima dvije ili tri godine, ali se ne može očekivati da ne vozi 10 ili 20 godina. Ali mislim da je to pogrešan pristup.
Vožnja je samo privilegija, a ne pravo. Ljudi koji koriste agresiju za volanom samo pokazuju da nisu sposobniji za odgovornu vožnju od nekoga ko je slijep ili ima epilepsiju. Neki ljudi ne bi trebali voziti.
Cyc: Mislite li da postoji problem da vozači budu pušteni čak i na kratke zabrane vožnje kao rezultat izjašnjavanja o 'izuzetnim poteškoćama'?
MP: Tamo postoji ogromna industrija advokata koji gotovo mogu garantovati da će osuđeni vozač izvući gubitak dozvole, po cijeni.
Advokatu je lako predstaviti klijenta kao u teškoj situaciji: "Kako ću doći na posao ili odvesti djecu u školu?" A ovo je sve zasnovano na pretpostavci da sudovi dijele da ne možete živjeti normalnim životom bez mogućnosti vožnje. Ima puno ljudi koji se voze sa više od 12 bodova na svojoj dozvoli.
To je veliki posao za ove advokate. To je prilično skandalozno stanje stvari.
Cyc: Zašto UK ima tako loš pravni okvir za zaštitu biciklista, istorijski gledano?
MP: Ja bih tvrdio da pravni okvir zaista nije tako loš, već činjenica da se ne sprovodi. U najvećem dijelu naše društvo razvilo je stav da se svako kršenje zakona počinjeno u motornom vozilu zapravo ne računa, tako da su stvari poput prekoračenja brzine rasprostranjene.
Svaka anketa koja je obavljena sugerira da će najmanje 50% vozača priznati da je prebrzo prelazilo. Na isti način nisu navikli da ih se oduzme za vožnju bez dužne pažnje ili čak da voze opasno.
Cyc: Mislite li da je zakon najvažnije sredstvo za poboljšanje iskustva i sigurnosti cestovnog biciklizma?
MP: Pa, mislim da je to dio rješenja. Ne bih bio pravnik da ne smatram da je zakon važan i da može poboljšati društvo. Vrlo sam svjestan da ima ljudi koji kažu da je zakon nebitan i da mora biti infrastruktura, a sve ostalo je gubljenje vremena i truda. Ali ja to ne vidim tako crno-bijelo.
Mislim da se i to svodi na stavove. Mislim da zakon ponekad može voditi stav. Ali očiglednije i direktnije, stavovi oblikuju zakon jer te zakone donose naši izabrani predstavnici.
Cyc: Većina Europe primjenjuje zakone o 'strogi odgovornosti' za cestovni saobraćaj. Mislite li da bi pomoglo stavovima i sigurnosti vožnje bicikla kada bi se uveo u UK?
MP: Postoji toliko mnogo varijanti stroge odgovornosti da je teško biti siguran kada neko predlaže strogu odgovornost šta je tačno ono što predlaže.
Neki to žele u krivičnim predmetima, gdje postoji pretpostavka odgovornosti na većem vozilu [pretpostavlja se da je vozač odgovoran u sudaru sa biciklistom, a biciklista za koji se pretpostavlja da je odgovoran za nalet na pješaka], što se to nikada neće dogoditi jer je to samo protiv ljudskog prava da se smatra nevinim dok se ne dokaže krivica.
Na građanskom frontu u smislu kompenzacije to bi bilo moguće, ali to je i dalje pretpostavka, tako da uvijek ostavlja mogućnost vozaču da kaže da je biciklista bio neodgovoran i kriv. Dakle, u tom slučaju nismo se mnogo odmakli od sistema koji već imamo.
Bio bih sretan da vidim strogu odgovornost, ali mislim da je to nešto što bi izazvalo ogroman otpor automobilske javnosti i pitam se da li bi se naši napori mogli bolje iskoristiti.
Cyc: U tom slučaju, koje bi bilo vaše rješenje da zakoni bolje zaštite bicikliste?
MP: Bolje provođenje krivičnih zakona. Više bih volio da se sudari nisu dogodili na prvom mjestu, nego da mijenjamo način na koji ćemo poslije mijenjati. Mislim da nema dobrih dokaza da će ljudi voziti pažljivije jer razmišljaju unaprijed o potraživanjima iz osiguranja.
Mislim da je dobar dokaz da će ljudi voziti opreznije jer znaju da će, ako to ne učine, doći do krivičnih posljedica. Dakle, ako gledamo na odvraćanje od loše vožnje, mislim da je krivični zakon pravi način i, iz razloga koje sam vam objasnio, ne možete koristiti strogu odgovornost za krivične predmete.
Cyc: Mislite li da infrastruktura može igrati ulogu u popravljanju ovoga?
MP: Duž nasipa [u Londonu] je glavni dio odvojene biciklističke infrastrukture vjerovatno u ovoj zemlji. Prošao ga je Boris Johnson. Bez obzira što svi mislili o njegovoj politici i njegovoj ličnosti, on je bio veoma vođen kao biciklista. Ljudi će biti daleko više motivisani da skaču na Borisove bicikle i krenu na putovanja na koja bi ranije išli automobilom ili taksijem, tako da je to vrlo pozitivan razvoj događaja.
Međutim, to ne umanjuje činjenicu da je biciklistima potrebna vrlo dobra pravna zaštita na svim putevima. Nitko u dogledno vrijeme neće moći obaviti cijelo putovanje samo na izdvojenoj infrastrukturi, tako da nam je potrebna vladavina prava na cestama koja će zaštititi i prepoznati bicikliste kao ranjive sudionike u prometu i pružiti im adekvatnu zaštita.
Cyc: Mislite li da postoji rizik da će izgradnjom veće infrastrukture za bicikliste biti više političkog pritiska koji bi primorao bicikliste da je koriste?
MP: Pa, imajte na umu da je zadnji put kada je Zakon o autoputu revidiran, predloženo da biciklisti "trebaju" koristiti biciklističku infrastrukturu, tako da biste time prekršili Kodeksa autoputa ako niste.
Bio je to samo prilično energičan rad CTC-a, kako su se tada nazivali Cycling UK, koji je uvjerio ministra prometa da ublaži ono što trenutno kaže – da korištenje infrastrukture ovisi o vašem iskustvu i “može” učinite svoje putovanje sigurnijim.
Cyc: Da li je potrebno ažurirati Kodeks autoputa kako bi se bolje zadovoljio moderni biciklizam?
MP: Da. Kodeks autoputa ne prepoznaje sposobnost vožnje biciklom i ono što se biciklisti uče da rade.
Treba da se ažurira, ali Ministarstvo transporta ga je stavilo na čekanje. Čuo sam, neformalno, da je to zato što je cijela Vlada previše zauzeta Brexitom. Drugim riječima, cijeli proces Brexita paralizirao je normalnu rutinsku vladu.
Neke stvari se moraju promijeniti. Naglasak u Pravilniku o autoputu na ono što bi biciklisti trebali nositi zaista treba ponovo razmotriti.
Cyc: Iz pravne perspektive, kakvu moć Zakon o putevima ima zakon nad učesnicima u saobraćaju?
MP: Pa, izradilo ga je Ministarstvo transporta i odobrilo ga Parlament i iako ne propisuje šta je zakon, to je nešto što se može uzeti uzeti u obzir na svakom sudu koji želi da utvrdi da li je neko pažljiv ili kompetentan.
Utvrđuje šta je obavezno kroz druge zakone. Dakle, kada vidite da se nešto "mora" uraditi u Zakonu o autoputu, to je zato što negdje postoji neki statut ili zakonska primjena koja kaže da moraju.
Ako piše "treba", to je samo preporuka unesena u Kodeks autoputa koju može uzeti u obzir svako ko ima odgovornost da utvrdi da li je neko vozio loše ili loše vozio.
Klasičan primjer je biciklistička kaciga. Iako policija ima žao istoriju pokušaja da to uradi, ne možete zaustaviti nekoga jer ne nosi kacigu. Ali ako doživite povredu glave i ne nosite kacigu, to daje optuženom priliku da kaže da se niste pridržavali Kodeksa o autoputu, stoga ste bili nepažljivi zbog doprinosa, stoga bi vaša šteta trebala biti smanjena.
Cyc: Voziš li auto?
MP: Da. Ali nikada nisam imao ni najmanjih poteškoća da dijelim cestu sa biciklistima, nikada nisam imao ni najmanjih problema da čekam neko vrijeme da ih bezbedno prođem, a da im ne izazovem ikakvu anksioznost.
Uvijek sam se trudio da shvatim zašto postoji toliko mnogo vozača koji očigledno imaju tako velikih poteškoća da se ponašaju u blizini biciklista.
