Legenda o ciklokrosu o tome kako ga je loš potez koštao najboljih godina i kako je dominacija današnje velike dvojice loša za sport
Ovaj članak je prvobitno objavljen u broju 84 časopisa Cyclist
Biciklista: Rođeni ste u Leuvenu, Flandrija. Koliku ulogu je biciklizam imao u vašem ranom životu?
Roland Liboton: Kada sam imao devet godina Eddy Merckx je prolazio pored mojih ulaznih vrata dok je trenirao i mahao mi je i pozdravljao.
To me zainteresovalo za biciklizam. Postojala je škola biciklizma u Meensel-Kiezegemu, selu u kojem je Merckx rođen.
Otišao sam tamo i upoznao [belgijskog profesionalca] Fransa Verbeecka. Kada smo jahali u šumu, Frans me nije mogao pratiti, iako je bio profesionalac, a ja sam još bio mlad.
Rekao mi je, 'U redu, nema rasprave, moraš da voziš cross.' Tako sam zbog Fransa Verbeecka počeo da se trkam.
Cyc: Postali ste profesionalci za početak sezone 1979/80. Uspjeh je došao nevjerovatno brzo, uključujući nacionalne i svjetske titule samo nekoliko mjeseci u vašoj profesionalnoj karijeri…
RL: Da, ali bio sam prvak Belgije u svim kategorijama, od juniorskih i amaterskih do profesionalnih, a osvojio sam i amatersku titulu svjetskog prvaka.
Na putu, ako ste juniorski šampion, obično morate čekati dvije ili tri godine prije nego što postanete dobar profesionalac, ali u ciklokrosu nisam imao problema sa iskorakom iz amatera u profesionalne rangove. Možda to nije normalno.
Cyc: Ta prva profesionalna svjetska titula stigla je u Švicarskoj kada je domaći favorit Albert Zweifel išao na petu uzastopnu pobjedu. Čega se sjećate tog dana?
RL: U to vrijeme Švicarska je bila nacija broj jedan u ciklokrosu – Peter Frischknecht i Zweifel bili su velika imena.
Nedelju dana pre Svetskog prvenstva išao sam u Švajcarsku i svaki dan sam vozio stazu.
U vrijeme trke znao sam to tako dobro da sam mogao voziti povezanih očiju. Bio sam tako odlučan da pobijedim u toj utrci.
Bilo nas je četvero na frontu, uključujući i Zweifela. Postojao je jedan poseban spust za koji sam znao da je veoma težak, veoma strm.
Znao sam da će drugi vozači u nekom trenutku napraviti grešku, samo nisam znao kada. Pa sam čekao trenutak.
Dva kruga od kraja, Zweifel je pao i ja sam napravio svoj napad. Uzeo sam 50 metara u zadnjem krugu i znao da sam svjetski prvak.
Cyc: Kakva je bila reakcija kod kuće? Čuli smo da ste imali prilične zabave…
RL: Bila je to najljepša trka u mom životu. Cela Belgija je poludela. Bilo je nevjerovatno. Na aerodromu je stotine ljudi došlo da me dočeka.
Ali iako ima mnogo priča, nikad nisam unajmio noćne klubove za proslavu. Živeo sam za svoj sport – nisam ostajao budan do kasno u noć plešući. Te priče nisu tačne.
Cyc: Kako nošenje duginog dresa utiče na vas kao vozača? Utječe li to na vaš pristup utrci?
RL: Dres je tako lijep, daje vam dodatnu snagu i dodatnu motivaciju. Naravno, svi žele da pobede svetskog šampiona pa vas to čini metom, ali ako ste najjači to nije problem.
Ako ste svjetski šampion na cesti, onda je to malo drugačije – svi dobri vozači će se onda držati za vaš volan – ali u ciklokrosu ima toliko tehničkih aspekata.
Ako ste najjači i najbolji, i dalje ćete pobijediti u utrci.
Cyc: Imali ste samo 27 godina kada ste osvojili svoju četvrtu i posljednju profesionalnu svjetsku titulu. Činilo se da je scena spremna za još svjetski uspjeh, pa šta se dogodilo?
RL: Bilo je finansijskih problema u mom timu, ADR. Nisam bio plaćen pa nisam toliko trenirao i izgubio sam fokus.
Menadžer tima mi je stalno obećavao da će platiti. Taj momak mi je uzeo tri najbolje godine u karijeri. Veoma sam ljut zbog toga.
Jahao sam za italijanski tim, Guerciotti, koji me je veoma dobro platio, ali ADR mi je rekao da će mi platiti tri puta više od onoga što sam zaradio u Italiji.
Taj potez je bila najveća greška koju sam napravio u životu… Mogao sam osvojiti više svjetskih titula.
Cyc: Kako biste uporedili današnji ciklokros sa vašim vremenom?
RL: Danas su timovi integrisaniji. Svi su veoma bliski vozaču i onome što rade. Analiziraju jahačevu krv, slušaju njihovo srce, govore im kada da se odmore, kada da treniraju, kada da odu i jašu u planinama.
Sada je mnogo profesionalnije. U moje vreme radili ste sami i donosili sopstvene odluke na osnovu toga kako se osećate – „Osećam se dobro, danas ću naporno trenirati.“
Promijenjeni su i kursevi. Sada imaju prepreke preko kojih mogu preskočiti i čine više da zabavljaju publiku.
Kad sam jahao, bilo je mnogo više pića na trkama - ljudi su bacali pivo i lutali na stazu.
Utrke su sada dobro vođene, vrlo profesionalne sa puno sigurnosti. Prije je bilo opasnije.
Cyc: Da li danas ciklokrosom dominira rivalstvo Wout van Aert i Mathieu van der Poel?
RL: Da, ali šta ćete učiniti? Oni su najbolji jahači.
U moje vrijeme to smo bili Hennie Stamsnijder i ja, ali imali smo i druge dobre vozače – imali smo Zweifela, Frischknechta, Beat Breua, Pascal Richarda… sjajne vozače sa pravom klasom. Sada imamo Wouta i Mathieua, a onda imamo i ostale.
To nije dovoljno dobro. Toliko su dominantni da bi na neki način, ako želimo dobre trke, bilo bolje da se koncentrišu na put.
Ostali bi tada bili jednaki i dolazilo bi više ljudi jer bi trka bila zanimljivija. Predobra su za ostale. Nema konkurencije.
Cyc: Britanski mlađi vozači ciklokrosa su u posljednje vrijeme imali mnogo međunarodnih uspjeha. Jeste li pratili razvoj sporta u Britaniji?
RL: Tom Pidcock je vrlo dobar. Za njega je velika budućnost, bez sumnje. Izgleda prizemljen i to mi se sviđa.
Mislim da će otići na put, ali da vozi 20 kros trka u sezoni za njega sada nije važno. Vozite pet… a zatim vozite Worlds. Gledajte ga.
Jednog dana će biti svjetski prvak u ciklokrosu.
