Sjedinjene Države su u utorak preduzele korake da kriminalizuju doping u međunarodnom sportu – da li doping treba da bude zločin?
Doping je pogrešan. Svi se slažemo oko toga, a u biciklizmu je to vjerovatno stvorilo više problema nego u bilo kojem drugom sportu. Istorijski gledano, doping je bio kršenje pravila takmičenja i sportski prekršaj, ali nikada nije zalutao na teritoriju krivičnog djela koje bi dovelo do krivičnih kazni.
Međutim, u utorak su zakonodavci Sjedinjenih Država poduzeli korake da uvedu zatvorsku kaznu za one koji su uključeni u upotrebu, proizvodnju ili distribuciju lijekova za poboljšanje učinka na globalnim takmičenjima, navodi se u izvještaju New York Timesa. Bio bi to značajan korak ka stvaranju podjele između zemalja koje kriminaliziraju doping i onih koje to ne čine.
Doping je već krivično djelo u Australiji, Francuskoj i Italiji, ali je čisto kršenje sportskih pravila u Velikoj Britaniji i ostatku svijeta – što rezultira zabranom takmičenja, ali ne i kaznene kazne ili rizik od kazne zatvora.
U Ujedinjenom Kraljevstvu, ono što je ilegalno je nabavka, premještanje i posjedovanje kontroliranih supstanci koje se izdaju samo na recept, tako da mnogi doperi mogu nesvjesno ući u svijet ilegalnosti i mogu se suočiti s teškim potencijalnim kaznama.
Ovo je područje koje bi UKAD želio dalje kriminalizirati, čemu ćemo se vratiti kasnije. Za sada, međutim, potezi SAD-a da kriminaliziraju doping mogli bi imati dalekosežne posljedice na sport.
Ikarov efekat
Predlog zakona koji je unesen u parlament u SAD nazvan je Rodčenkov anti-doping zakon, nazvan po ruskom doping uzbunjivaču Grigoriju Rodčenkovu, koji je postao poznat po Netflixovom dokumentarcu Ikar.
Predloženi zakon uneli su u kuću isti zakonodavci koji su iz 2012. godine kreirali zakon Magnitskog za zamrzavanje imovine ruskih državljana optuženih za kršenje ljudskih prava i korupciju. Isti ti zakonodavci vjeruju da doping u sportu može biti povezan sa širim prijevarama u vezi s međunarodnim odnosima.
Zakon bi se razlikovao po tome što bi omogućio nadležnost izvan Sjedinjenih Država, gdje ima više od tri konkurentske nacije na događaju, i omogućio bi onima koji su se takmičili protiv doping sportaša da traže ogromnu štetu putem građanske tužbe.
SAD su tvrdile da bi ova nadležnost bila opravdana jer SAD daje najveći doprinos Svjetskoj antidoping agenciji.
Začudo, predloženi zakon ne bi uticao na domaću američku konkurenciju, jer ne uključuje konkurenciju među zemljama. Major League Baseball, na primjer, ne bi bio pogođen.
Kazne za doping, kako je predloženo novim zakonom, iznosile bi do 250.000 dolara za pojedinca i milion dolara za organizacije, kao i do pet godina zatvora za sportistu koji je prestupio. Uzimajući u obzir standardnu zabranu WADA-e od četiri godine, to bi moglo značiti da bi sportista i dalje mogao služiti kaznu u zatvoru uprkos tome što mu je istekla sportska zabrana.
Postavlja se pitanje da li bi sport bio pošteniji i bolji ako bi postojali jednostrani koraci da se doping proglasi zločinom? Treba li svijet slijediti primjer?
Počnimo od toga koje zakone trenutno krše doperi, kako bi ovaj američki zakon mogao promijeniti krivično gonjenje doping sportista i kakva je specifična situacija u UK.
Potražnja i ponuda
Prošle godine, UKAD (Anti-doping agencija Ujedinjenog Kraljevstva) je sugerirao da bi želio da se uvoz lijekova za poboljšanje učinka učini ilegalnim. Vrijedi napomenuti da je za mnoge supstance to već slučaj.
Većina anaboličkih steroida, na primjer, klasificirana je kao lijekovi klase C prema Zakonu o zloupotrebi droga iz 1971. To znači da snabdijevanje lijekom ili posjedovanje s namjerom isporuke nosi maksimalnu kaznu od 14 godina zatvora. zatvor, isto kao i uvoz jakih lekova protiv bolova ili sredstava za smirenje.
Ipak, postoji važna razlika između anaboličkih steroida i drugih lijekova klase C. Ne postoji kazna za posjedovanje steroida, dok posjedovanje normalnih lijekova klase C može donijeti kaznu od dvije godine.
‘Anabolički steroidi su lijekovi klase C koje prodaju samo ljekarnici uz liječnički recept. Legalno je posjedovati ili uvoziti steroide sve dok su za ličnu upotrebu,’ kaže direktor UKAD-a Pat Myhill.
‘Uvoz ili izvoz steroida za ličnu upotrebu može se vršiti samo lično. Uvoz ili izvoz steroida za ličnu upotrebu putem poštanskih, kurirskih ili teretnih usluga je već nezakonit.’
Dakle, ako neko naruči steroide preko interneta, to bi predstavljalo krijumčarenje droge i njihovo primanje poštom može značiti kaznu od 14 godina zatvora.
Ali lično otići preko granice u zemlju u kojoj se može prodati bez recepta i kupovina nekih za ličnu upotrebu je legalna.
Drugim riječima, razlika između ilegalne trgovine drogom i savršeno legalne konzumacije droge je iznenađujuće tanka.
Važno, međutim, čak i dijeljenje steroida sa bliskim prijateljima privatno i bez plaćanja, može predstavljati zalihu.
Klasna razlika
Isto se odnosi i na ljudski hormon rasta (HGH) i tramadol protiv bolova, a oba su lijekovi klase C. Testosteron, također, kao prirodni steroid, spada u klasu C.
Što se tiče poput EPO-a (eritropoetina) i kortikosteroida kao što je triamcinolon, oni nisu klasifikovani kao lijekovi klase C, uprkos naporima iz 2008. da se oni uključe u isti okvir.
Dakle, uvoz ovih iz zemlje u kojoj je njihova prodaja legalna bez recepta za ličnu upotrebu ne bi predstavljao kršenje zakona.
UKAD-ov šef nauke i medicine, Nick Wojek, objašnjava: „Kršili biste zakon o uvozu ljudskog hormona rasta i testosterona poštom, čak i za samostalnu primjenu. Ne biste prekršili nijedan zakon o uvozu EPO-a poštom.'
Ako UKAD uspije produžiti zabranu uvoza lijekova, mogućnost nabavke ovih lijekova će se promijeniti iz kršenja dopinga u kršenje zakona.
Kriminalizacija nabavke lijekova za poboljšanje performansi bi vjerovatno imala utjecaj na široku razmjeru dopinga među amaterima i entuzijastima svih sportova.
Upotreba i zloupotreba
S obzirom na medijsku pažnju koju privlači doping visokog profila, nije ni čudo da je pitanje da li doping trebao biti ilegalan tako žestoko raspravljano.
Doping u sportu je, naravno, varanje. No, stav UKAD-a je već neko vrijeme ostao da ne vjeruje da treba biti kriminaliziran.
WADA (Svjetska antidoping agencija) također smatra da „Agencija ne vjeruje da doping treba smatrati krivičnim djelom za sportiste.
Iako bi bilo primamljivo ovo protumačiti kao nevoljkost da se direktno pozabavi pitanjem dopinga, u stvarnosti to nije tako jednostavno.
Na primjer, dok kršenje antidopinga može dovesti do zabrane sporta, pozitivan test sam po sebi nije konačan dokaz namjernog dopinga.
Da bi se izbjegao teret pružanja uvjerljivih dokaza da je sportista namjerno dopingovao, WADA provodi politiku stroge odgovornosti kada je u pitanju pozitivan test.
‘Lična je dužnost svakog sportiste da osigura da nijedna zabranjena supstanca ne uđe u njegovo ili njeno tijelo’, navodi WADA kod. „Sportisti su odgovorni za bilo koju zabranjenu supstancu ili njene metabolite ili markere za koje se utvrdi da su prisutni u njihovim uzorcima.
'Prema tome, nije neophodno da se demonstrira namjera, greška, nemar ili svjesna upotreba na strani sportiste kako bi se utvrdilo kršenje antidoping pravila.'.
Međutim, stvarno kriminaliziranje neuspješnog testa je nezgodno. Kao što će znati svako ko je gledao Making a Murderer na Netflixu, poznato je da su dokazi iz forenzičke laboratorije postali kontaminirani, i zaista je WADA pretrpjela kontaminaciju u jednoj od svojih glavnih laboratorija prošle godine.
A na sudu, teret dokazivanja je na tužilaštvu, jer bi se zahtijevanje od optuženog da dokaže svoju nevinost na krivičnom sudu moglo smatrati kršenjem ljudskih prava.
Bivši vozač Sky Teama Jon Tiernan-Locke tvrdio je u intervjuu za Weston Morning News, 'Uvjeren sam da 'pasoš' ne bi izdržao istu kontrolu primijenjenu na forenzičare [na sudu].'
Zanimljivo, u Njemačkoj i Austriji, gdje je doping kriminaliziran, model krivičnog gonjenja je prevara, kažnjavanje sportiste koji ima finansijsku korist od dopinga.
Claire Summer, predavač prava na Otvorenom univerzitetu, sugerira u jednom radu da u Velikoj Britaniji već postoje zakoni za kažnjavanje ovog oblika sportske prevare. „Postojeći zločin prevare lažnim predstavljanjem, član 2 Zakona o prijevari iz 2006. mogao bi se koristiti u svom trenutnom formatu kako bi se omogućilo podizanje optužbi za prevaru tamo gdje se sportista drogira i nepoštenim nadmetanjem čini lažno predstavljanje da to čine čistim.’
Doping je ilegalan u Francuskoj i Italiji. U Francuskoj to nosi kaznu do 3.750 eura i godinu dana zatvora, ali se oslanja na posjedovanje ili kretanje droge, a ne na pozitivan test.
Kupovina drogom koja poboljšava učinak u Italiji ili Francuskoj nosi sa sobom značajne kazne, a proteklih godina je brojno osoblje za podršku timu procesuirano zbog umiješanosti u doping.
Ipak, ostaje pitanje da li doping treba da bude krivično djelo za sportistu?
Krivično pitanje
Joe Papp je bivši američki reprezentativac koji je suspendovan 2006. godine zbog pozitivnog doping testa. Godine 2010. izjasnio se krivim da je bio dio zavjere za distribuciju lijekova za poboljšanje performansi.
Sada glasni zagovornik anti-dopinga, razgovarao je za Cyclist o opasnostima kriminalizacije dopinga.
Joe Papp u svojim trkačkim godinama pozira s doping proizvodima ispred apoteke
‘Snažno se protivim kriminalizaciji dopinga od strane sportista’, kaže Papp. „Međutim, podržavam kriminalizaciju i krivično gonjenje onih koji trguju doping proizvodima.“
Važno je da bi to uključivalo njegove potonje prekršaje, baš kao što je njegova vlastita osuda stvorila ogromne probleme za njegovu karijeru i privatni život.
‘Prijetnja krivičnim gonjenjem nije efikasno sredstvo odvraćanja od dopinga kada finansijske i materijalne nagrade, posebno na elitnom nivou, ostaju tako izražene,’ kaže Papp.
Zaista, mnogi komentatori su istakli da će sportisti zbog pritiska novca u sportu vjerovatno riskirati teške kazne kako bi osigurali svoju karijeru pod pretpostavkom da neće biti uhvaćeni.
‘Pravi faktor odvraćanja nije težina sankcije ako je uhvaćen na dopingu, već povećana vjerovatnoća da će biti uhvaćen.’
Papp takođe naglašava da ako doping postane ilegalan, kazne za one na elitnom nivou koji se redovno testiraju i za one na amaterskom nivou bi postale sve više različite. Pogotovo ako je zakon bio zasnovan na prevari nad nečijim zaradama od sporta, kao što je Sumner predložio.
‘Potencijalno podriva globalni antidoping režim koji postoji preko WADA-e, stvarajući vještačke razlike u krivičnopravnom tretmanu kršenja dopinga od strane elitnih i neelitnih sportista,’ kaže Papp.
‘Prema WADA kodeksu, svi sportisti se suočavaju sa jedinstvenim antidoping pravilima i mogućim sankcijama.’
Za sada, četverogodišnja zabrana učešća u svim sportskim takmičenjima je jedinstvena sankcija za sve prekršaje – bilo da se radi o pozitivnom testu ili posjedovanju lijeka za poboljšanje performansi.
Čini se da je konsenzus da je ovo najefikasnije i najefikasnije rješenje za sada.
Međutim, uključenost u širu nabavku i transport nekih nedozvoljenih supstanci može dovesti do krivične prijave sportiste u budućnosti.
Ako UKAD bude uspješan u promicanju novih zakona, kretanje svih lijekova za poboljšanje učinka će postati znatno teže i znatno kažnjivije.
Ako SAD uspiju da proguraju zakone koji u potpunosti kriminaliziraju doping, mogli bismo ući u problematičan period za sport i sportiste širom svijeta koji možda neće u potpunosti riješiti probleme koji su u srcu dopinga.
