Da li su mjeseci kućnog treninga otupili trkačku formu profesionalaca ili im dali priliku da izoštre vještine? Ilustracija: Maria Hergueta
Bila su tri mjeseca između posljednje WorldTour trke u sezoni 2019. i prve u sezoni 2020. – 91 dan, da budemo precizni. Sezona je počela na Tour Down Under u Australiji krajem januara sa uobičajenim osjećajem sporta koji izlazi iz hibernacije, u sjajnom novom kompletu, na blistavim novim motociklima.
Ali van sezone je bila manja od 143 dana između Pariza i Nice – posljednje utrke prije nego što je Covid-19 zaustavio sport – i Strade Bianchea, prve utrke od ponovnog starta. Štaviše, to nisu bili obični vansezonski dani, već dani obilježeni neizvjesnošću, tjeskobom i strahom. Dani u kojima su neki bili zaglavljeni u svojim domovima nedeljama za redom.
Za bicikliste, koji vole rutinu i takmičenje, ovaj period je predstavljao posebne probleme. To je također stvorilo zanimljive prilike i donijelo iznenađujuća otkrića.
Uzmite tim Sunweb, holandski tim koji sponzorira kompanija za odmor. Da je priroda sponzorske industrije, jednako teško pogođena koronavirusom, stvorila neizvjesnost u budućnosti tima, ne biste to znali. Sunweb je produžio ugovore, njihov ženski tim potpisao je najbolje rangiranu jahačicu na svijetu, Lorenu Wiebes, i lansirao novu opremu za ljeto.
Oni su uveliko predstavili pozitivno, uobičajeno lice vanjskom svijetu i naporno su radili da zadrže osjećaj normalnosti unutar tima – barem u kontekstu novog normalnog.
'Od trenutka kada smo znali da se više neće trkati u martu, počeli smo sa nekim aktivnostima i izazovima – tehničkim izazovima na biciklu, ali i kondicijskim izazovima,' kaže Hans Timmermans, trener za žene odred.
Mantra tima je 'Nastavi sa izazovima'. Imaju Keep Challenging Center u Limburgu, rezidencijalni objekat visokih performansi koji posebno podržava mlade vozače tima. Ali te dvije riječi imaju značenje osim što su hashtag na dresu, a u izolaciji su poprimile još veći značaj.
‘Imali smo igru Keep Challenging, s drugačijim izazovom svake sedmice’, kaže Timmermans. Jedno je bilo takmičenje na stazi, mirno stajati na biciklu, ne valjajući se više od dva metra naprijed-natrag. U martu, kada su prvi put postavili ovaj izazov, pobjednik je bila mlada njemačka vozačica Franziska Koch sa impresivnih 16 minuta.
Krajem juna ponovili su izazov, tražeći od vozača da snimaju sebe kako rade stazu što je duže moguće.
‘Moje kolege i ja smo mislili da će ih biti teško motivirati da rade duže od 16 minuta’, kaže Timmermans. 'Onda nam Franziska šalje datoteku putem WeTransfera – film o njoj kako 34 minuta drži stazu!'
Bilo je jasno, kaže Timmermans, da je sportistima koji napreduju u takmičenju potrebno nešto takmičarsko da ih stimuliše – čak i, kao u ovom slučaju, da mirno stoje na svojim biciklima. On dodaje da je svaki vozač napredovao – nekoliko drugih je izdržalo 20-plus minuta.
Ozbiljniji cilj iza ovakvog izazova bio je poboljšati upravljanje biciklom, odnosno, kako kaže Timmermans, 'Cilj mnogih igara bio je pomoći vozaču da bude više jedno s biciklom.'
Faktor vještine
Kako bi se ovo moglo prevesti u rezultate u utrkama? Kako kaže Timmermans, tehničke vještine mogu biti od velike važnosti, ali u sportu s takvim naglaskom na fizičku spremnost često se zanemaruju, posebno tokom sezone. Jednostavno nema vremena. Jedna od prednosti zatvaranja bila je prilika da se radi na tehnici i vještinama.
‘Još jedna igra koju smo radili je da vam skinemo hlače za noge na biciklu’, dodaje. „Jer, pa, zapamtite Woodsa…“
Timmermans se odnosi na Liège-Bastogne-Liège 2019. godine, kada se Mike Woods iz Education Firsta borio da skine svoje štitnike za noge dok se utrka – i vrijeme – zahuktalo.
Woods je završio na petom mjestu u Liègeu s jednim grijačom za noge i jednom isključenim, a nakon toga je priznao da je modni promašaj, kao i pružanje neke komedije međunarodnoj publici, bio nepoželjna smetnja u najvažnijoj tački utrka.
Sunweb radi druge vježbe osmišljene kako bi vozače učinili boljim biciklistima i trkačima. Svako ima lični plan razvoja o kojem razgovara sa svojim individualnim trenerom svake dvije sedmice. Neki su dobili zadatak da 'motiviraju' ostatak tima.
Druge, poput novog potpisanog Wiebesa, postavljen je izazov proučavanja videa rivala u sprintu kako bi analizirali njihove prednosti, slabosti i tipične navike (gdje započinju svoj sprint? Koju stranu puta preferiraju? Da li vole da silaze sa volana saigrača ili surfuju po točkovima drugih?).
‘Svakog četvrtka imali smo sastanak sa cijelom grupom,’ kaže Timmermans. 'Razgovarali smo o trkačkim situacijama i natjerali smo vozače da se pripreme, da prođu kroz cijeli proces, kao da se utrkuju.
‘Dakle, na primjer, jedne sedmice bismo radili Gent-Wevelgem, i radili bismo virtuelnu igru. Podijeljeni su u tri grupe i pitani šta bi radili u određenim situacijama. Sat i po bili su u režimu trke. I ono što sam vidio iz njihovih otkucaja srca je da su zaista bili u trkačkom modu. Stres je bio zaista velik.
‘Ovo je sve u donošenju brzih odluka’, dodaje. „Ovo je nešto na čemu smo imali više vremena da radimo u izolaciji nego što bismo inače imali u sezoni, kada samo idemo iz trke u trku.“
Za razliku od nekih drugih timova, vozači Sunweba nisu nužno bili zaglavljeni u zatvorenom prostoru. Mnogi iz njihovog tima mogli bi trenirati na otvorenom. Ali za druge se naglasak na treningu promijenio iznutra. A neki su otkrili, na svoje iznenađenje, da su uspjeli.
Nakon sedam sedmica na svom treneru u svom domu u Kataloniji, Ashleigh Moolman Pasio je izašla i obavila svoj redovni uspon, Rocacorba. Njen prethodni najbolji (i vrijeme Kraljice planina) bio je 34 minuta i 40 sekundi.
Nakon sedam sedmica u zatvorenom, podigla je za 31:09 – zapanjujuće poboljšanje. Nije sumnjala da je dvoranski trener bio barem jednako efikasan kao i trening na cesti.
Iznutra prema van
Matt White, vodeći sportski direktor u Mitchelton-Scott, ponavlja ovo. „Veliko otkriće je trening kod kuće“, kaže on o periodu izolacije. 'To nije novo, ali generalno profesionalci nisu koristili kućne trenere tako često.
‘Većina vozača je odabrala lokaciju u Evropi za život zbog vremenskih prilika’, dodaje White. „Oni idu zbog vremena i puteva, zbog čega su u Andori ili Španiji ili sjevernoj Italiji.
‘U prošlosti, kao i sa Matom Haymanom kada je trenirao u dvorani za Paris-Roubaix nakon što je slomio lakat, ljudi su to radili zbog povreda. Ali mislim da je mnogo ljudi sada uvidjelo korist od obavljanja specifičnog rada na kućnom treneru. Nekoliko naših momaka je zaista izašlo iz ovog perioda izolacije jači.’
Ipak, jedna je stvar postaviti PB-a na uspon, čak i dug kao Rocacorba, a druga je krenuti u višednevnu etapnu utrku nakon toliko vremena bez utrke.
Jedan trener koji je morao razmišljati o tome kako da pripremi svoje igrače za najveći izazov, Tour de France, je Xabier Artetxe, koji brine o pobjedniku iz 2019. Eganu Bernalu. Izazov je bio balansirati održavajući svoje vozače u kondiciji – on brine o većini onih koji govore španski u Team Ineosu – ali ne i u stanju utrke kada nije bilo utrka.
Zatim, s nastavkom trka početkom avgusta, a sam Tour koji dolazi kasnije istog meseca, postalo je pitanje kako pripremiti vozače za trku bez velikog bloka trka. Uostalom, prvi Grand Tour sezone, Giro d’Italia, obično dolazi nakon tri mjeseca trka, a ne tri sedmice.
‘Moj pristup u početku je bio da ih obuzdam’, kaže Artetxe. 'Da zaustavite, resetirajte, pa ponovo počnite planirati. A kada smo znali da trke dolaze, da počnemo ponovo sa pravim planom.
‘Zaista je teško nastaviti naporno raditi kada ne znaš kada ćeš početi trkati. Bilo je važno odmoriti se jedan kraći period, a zatim početi ponovo polako. Važno je da su svježi psihički i fizički jer je kao nova sezona.’
Artetxe zvuči ambivalentno u vezi sa treningom u zatvorenom, ni obožavatelj ni kritičar. 'Otkrio sam paralelni svijet biciklizma', šali se.
‘Pokušao sam da shvatim nešto više o različitim platformama – Zwift, itd. – da vidim kako rade i kako ih možemo koristiti. To je zaista bilo korisno za budućnost. Sada, kada se jahač srušio i ne može trenirati vani, znamo više o treningu u zatvorenom nego što smo znali prije.
‘Sjećam se kada se Egan prije dvije godine srušio na Volta Ciclisti u Kataloniji, vratio se četiri, pet sedmica kasnije na Tour de Romandie. U to vrijeme je trenirao u zatvorenom prostoru i bio je zaista impresivan. Možete efikasno održavati kondiciju dvije, tri sedmice.
‘Ali biciklizam je vani. Ne možete porediti. Za visoku jačinu zvuka i osjećaj penjanja, kretanja na biciklu i osjećaja pedala, morate biti na putu. Jahači će uvijek radije trenirati na otvorenom.’
A kao trener, Artetxe više voli da bude na putu sa svojim jahačima. 'Nisam imao priliku da treniram sa ili da pratim vozače, osim Castra [Jonathan Castroviejo, kolega Baskijac iz tima Ineos], i to sam propustio.
‘Kada ste licem u lice sa jahačem i možete ga pratiti na treningu, imate drugi osjećaj. Ne radi se samo o analizi datoteke treninga sa snagom i otkucajima srca i svim ostalim podacima.
'Kada ih pratite, vidite kako se osjećaju, njihov ritam, kakvi su kada završe napor – to je mnogo važnih informacija.
‘Neki vozači vam šalju slike svog Garmina sa svim informacijama i podacima, a to je od pomoći. Nekim vozačima komunikacija je teža. Ali u poređenju sa drugim sportovima imamo veliku sreću sa svim informacijama koje možemo da dobijemo – podacima o snazi, pulsu, VAM [brzina povećanja visine].
'Mnogo zaista tačnih podataka koje možemo analizirati da bismo imali preciznu sliku o tome kako rade iu kakvom su stanju.’
Odgovarajuća priprema
Bernal objavljuje većinu svojih vožnji na Stravu tako da je moguće da svako ko ima pristup kompjuteru vidi gole kosti onoga što je radio.
‘On voli voziti bicikl i voli ove duge vožnje,’ kaže Artetxe, i bilo je jasno da je Bernal radio mnogo od onoga što najviše voli kada je Kolumbija ublažila ograničenja izolacije.
U prvoj sedmici juna Bernal je vozio 34 sata, prešavši 1.161 km. Zadržao je 32-časovne sedmice treninga cijeli mjesec. Poređenja radi, prva sedmica Toura pokriva 1.257 km. U suštini, Bernal je svake sedmice vozio gotovo ekvivalent Toura, ali sam, naravno sporije i sa mnogo više penjanja.
‘Najvažnija stvar za Egana je da se pripremi za trku radeći jačinu zvuka na biciklu, da ponovo izgradi svoju aerobnu bazu,’ kaže njegov trener.
Početkom jula većina vozača je planirala, ili je već bila na kampovima za obuku. Ineos je krenuo poznatim putevima na Tenerife, iako je Bernal stigao u Evropu prekasno da bi se pridružio ostatku grupe Tour. Ipak, krenuli su ka poslu kao i obično, ali sa maskama za lice u javnosti, još više pažnje oko pranja ruku i bez zaustavljanja u kafiću.
Kao i svi, timovi su zabrinuti zbog opasnosti od Covid-19, ali su znatno manje zabrinuti za kondiciju svojih vozača ili njihovu sposobnost da se trkaju nakon tako duge pauze. Kako Artetxe kaže, 'Naš prioritet je bio osigurati da naši vozači imaju podršku da treniraju kao i normalno.
‘Nismo željeli da izgube nijedan trening jer nisu imali resurse ili opremu. Nije bilo lako poslati opremu, ishranu ili druge stvari koje su im potrebne, ponekad na drugi kraj svijeta.
'Bilo je komplikovano, ali uložili smo veliki napor da pružimo vozačima najbolju podršku.'
Richard Moore je biciklistički novinar i autor, bivši trkač i suosnivač The Cycling Podcast
U bolesti i zdravlju
Čuvanje vozača i timskog osoblja od Covid-19 stvorilo je dodatni izazov izvan uobičajenih opasnosti utrka
Nisu samo vozači morali napraviti veliku prilagodbu kako se trka nastavlja. Osoblje tima se vjerovatno suočilo s još većim izazovom jer su se pripremali da rade svoj posao pored toga što su bili odgovorni za mnoge nove zdravstvene i sigurnosne protokole.
Jedan doktor tima WorldTour rekao je da su on i drugi timski doktori, koji čine medicinsku grupu, bili zabrinuti da su mnoge UCI smjernice previše nejasne i otvorene za tumačenje.
Kao rezultat toga, oni su gledali na uvođenje vlastitih mjera: 'Pratimo rublje na 60°C (iako se neki od naših kompleta ne mogu prati na 60°C) i donijeti više boca vode, jer mi vjerovatno ih ne mogu ponovo koristiti.'
A jedna od glavnih briga doktora bila je suočavanje s vrstom bolesti koje su uobičajene na trkama: 'Lečenje bolesti gornjih disajnih puteva, koje su vrlo česte, biće teško. A s obzirom na implikacije sumnjivog slučaja Covid-19, zabrinuti smo i zbog nedovoljnog prijavljivanja bolesti.’
Etapske utrke predstavljaju posebne izazove s timovima koji idu od hotela do hotela: 'Postoji mnogo stvari koje ne možemo kontrolisati, poput osoblja hotela ili mjesta na kojem su bili', kaže doktor. „Ali možda je najveća opasnost sam peloton.“
