U julu 1903. godine dimnjačar rođen u Italiji ušao je u historiju postavši prvi ikad pobjednik Tour de France
U ranim večernjim satima 18. jula 1903., preostali 21 vozač inauguralnog Tour de France pelotona napustio je Café Babonneau u Nantu.
Otišli su na cilj 'najveće biciklističke trke organizovane do sada', koja se nalazila 462 km dalje u Ville-d'Avray, zapadnom predgrađu Pariza.
‘Definitivno će izgledati smiješno sljedeće sedmice ne davati više starta na Tour de France’, izvijestio je Georges Abran, koji je bio odgovoran za slanje vozača na put. 'Zbogom Tour de France', zaključio je. 'Konačni početak je dat. Tačno je 8 sati.’
Taj početak je bio sat vremena kasnije nego što je prvobitno planirano zbog jakog vjetra i organizatora koji su željeli osigurati da vozači neće stići u Pariz prerano.
Kada su započeli tu šestu i posljednju etapu, Francuz Maurice Garin je udobno sjedio na vrhu generalne klasifikacije.
Garin je pobedio u prvoj deonici trke od Pariza do Lila, stigavši na cilj pre nego što je glavni reporter L'Auto-a izašao iz svog voza, a zatim je pobedio u drugoj etapi na trci u Nantu.
U završnoj fazi bio je više od dva i po sata ispred drugoplasiranog Luciena Pothiera. Sve što je trebalo da uradi bilo je da ostane uspravan i van nevolja i prvi Tour de France je bio njegov.
Kako se ispostavilo, Garin je učinio više od toga da se samo klonio nevolja, jer bi uživao u sjajnom finalu. Ostao je u odličnoj formi i depeše sa kontrolnih tačaka etape koje su sledećeg dana štampane u L’Auto-u imaju ga u vodećoj grupi ili na čelu trke od početka do kraja.
U Chartresu, 84 km od Pariza, osvojio je nagradu od 25 franaka koju je lokalna privredna komora dala da nagradi prvog jahača koji uđe u grad.
Zatim, nešto više od tri sata nakon što je osigurao tu nagradu, i pred velikom publikom koju su se zvaničnici trudili da obuzdaju, Garin je prešao finalnu ciljnu liniju trke zajedno sa privremeno preimenovanim Restaurant du Père Auto na prvom mjestu.
Kada je Garin poslednji put počeo da otvara svoj sprint, L'Auto ga je prijavio da prelazi liniju tačno u 14:09, desetak sekundi ispred Fernanda Augereaua i Juliena 'Samsona' Lootensa.
Bila je to Garinova treća pobjeda na etapi i potvrdila ga je kao udobnog šampiona na prvom Touru, a njegova pobjednička razlika samo tri sata u odnosu na Pothier-a.
‘Imao sam problema na putu’, rekao je Garin nakon toga, za slučaj da neko misli da je bilo lako. 'Bio sam gladan, žedan, bio sam pospan, patio sam. Plakao sam između Liona i Marseja.’
Prisjetio se da se trka osjećala kao 'duga siva linija, monotona'. Za svoj trud Garin je osvojio 6,125 franaka od organizatora i 'veličanstveni predmet umjetnosti' koji je donirao časopis La Vie au Grand Air.
Od Italije do Francuske
Fotografija prikazana ovdje desno je objavljena na naslovnoj strani istog časopisa pet dana nakon Garinove pobjede.
‘Tur de Frans, najveća biciklistička trka koja je organizovana do danas, upravo je završena pobedom Mauricea Garina,’ stajao je prateći natpis.
‘Naša fotografija je nastala u trenutku kada je Brillouet, poznati maser u sportskim krugovima, upravo poveo Garina da ga istušira i zasluženo masira. Pored Garina je njegov najmlađi sin, budući šampion na cesti!’
Nakon prelaska linije u Ville d'Avray-u, Garin i ostali koji su završili odvedeni su u baštu u uredima L'Auto-a da se osvježe i uživaju u čaši šampanjca prije nego što su otišli do Parc des Prinčevi za ceremonijal pobjede.
Hiljade gledalaca stajalo je u nizu ulicama da gledaju kako jahači prolaze. Garin, na primer, nije bio zadovoljan tim aranžmanom, tražeći da umesto toga putuje automobilom – zahtev koji je odbijen.
‘Hiljade gledalaca koji su se gomilali oko ograde pljeskali su svom snagom ovom neprikosnovenom kralju puta,’ izvijestio je La Vie au Grand Air.
Garinova pobeda je proslavljena i zabeležena kao domaći uspeh, ali Garin je zapravo rođen u Arvieru, selu u dolini Aoste u severozapadnoj Italiji.
Njegov otac je bio radnik na farmi, a majka hotelska radnica. Sa devetoro djece to je bila velika porodica i kada je Maurice imao 14 godina preselili su se preko granice u Francusku. Tek 1901. Garin je usvojio francusko državljanstvo.
Kako i zašto je došlo do preseljenja u Francusku je naširoko raspravljano. Da li su putovali kao porodica, pojedinačno ili u većoj grupi? Jesu li koristili prijevoj Petit-St-Bernard, ili manje poznatu rutu, više u planinama?
Neki tvrde da je Mauricea zamenio njegov otac za točak sira, verovatno francuskom regruteru dimnjačara, koji je potom mladića odveo u severnu Francusku.
Kakva god bila istina o tome kako je tamo stigao, Garin je do 1892. godine bio u francuskom gradu Maubeuge, blizu belgijske granice, gdje je radio kao dimnjačar.
Godine 1894, uprkos tome što je pobedio u svojoj prvoj trci prethodne godine, odbijen mu je ulazak na trku u Avesnes-sur-Helpe zbog njegovog neprofesionalnog statusa.
Garin je čekao start, a zatim jurio nakon trke, hvatajući i prošavši svakog profesionalnog vozača prije cilja. Kada su organizatori odbili da isplate bilo kakvu novčanu nagradu, gledaoci su se zapalili. Garin je te noći otišao kući sa 300 franaka u džepu, duplo više od onoga što su organizatori nudili. Uskoro će postati profesionalac.
Usledile su Pobede u Parizu-Rubeu (1897/1898), Pariz-Brest-Pariz (1901) i Bordo-Pariz (1902), što znači da je Garin u vreme prve turneje bio jedan od favorita za pobijedi.
Kao što se ispostavilo, njegova pobjeda na Touru 1903. bila bi posljednji priznati uspjeh u Garinovoj biciklističkoj karijeri. Godine 1904. u Parizu je ponovo pozdravljen kao pobjednik Toura, da bi bio jedan od brojnih vozača koji su kasnije diskvalifikovani zbog varanja i suspendovani na dvije godine, što je presuda koju je nazvao 'flagrantnom nepravdom'.
Garin nije više jahao sve do 1911. godine, kada je osvojio 10. mjesto u Pariz-Brest-Pariz. Do tada je otvorio garažu u Lensu.
Takođe je nastavio da prodaje bicikle i neko vrijeme nakon Drugog svjetskog rata profesionalci kao što je Wim Van Est vozili su bicikle marke Garin.
Umro je 1957. godine u 85. godini.
