Biciklista kreće u Portugal prema slikovitoj Sky Road Gran Fondo, samo da bi pronašao pogled zaklonjen nebesima koji se otvaraju
Prije nekoliko dana, na lokaciji udaljenoj 2.000 milja preko Atlantskog okeana i hiljadama metara visoko u troposferi, veliki komad toplog, tropskog zraka sudario se sa velikom pločom hladnog polarnog zraka. Barometarski pokolj koji je uslijedio rezultirao je vremenskim sistemom koji se zakačio na južnu putanju mlaznog toka i krenuo ravno prema prednjoj ivici zapadne Evrope baš na vrijeme da ispusti velike količine vode na mene dok pokušavam osvojiti Nebeski put Gran Fondo Aldeias do Xisto u Portugalu.
Iako kiša, magla i hladnoća imaju mnogo veze sa mojom nelagodom trenutno, postoji još jedan suptilniji psihološki osjećaj kojeg se ne mogu otarasiti: daleko sam od kuće i nedostaju mi voljeni, ja jedva vidim dalje od svog prednjeg točka, a ipak sam previše svjestan da je u mraku sa strane sa moje strane kapak od stotine metara.
Tako daleko od poznatosti, tako blizu zaborava. Portugalci imaju riječ koja bilježi moje raspoloženje: s audade. Ne postoji ekvivalent na engleskom jeziku, ali to se otprilike prevodi kao snažna čežnja za nečim ili nekim za koga niste sigurni da ćete ikada više vidjeti. Ne baš nostalgija, niti žalost, često se slavi u portugalskim i brazilskim pjesmama i poeziji kao neka vrsta praznine ili nepotpunosti.
Upravo sada, na pola puta kroz 170 km vožnje u udaljenoj, planinskoj regiji prepunoj sablasnih, napola napuštenih škriljastih sela – 'Aldeias do Xisto' u naslovu događaja – i vjetroturbina koje se poput bestjelesnih sablasti nadvijaju kroz magla, preplavljena sam saudade.
Ovaj osjećaj dostiže svoj vrhunac kada stignemo na mjesto - 'selo' bi bio prevelik opis - na vrhu brda obavijenog kišicom. Njegova jedina ulica je kaldrma po kojoj trenutno teče bujica kišnice. Pregršt zgrada izranja iz magle kao napola zaboravljena lica.
U ovom trenutku ne vidim nijedan razlog za njegovo postojanje osim da se na njega kiše i smijaju - ovo drugo jer se selo zove Picha, što je portugalski žargon za 'penis'. Najčešći razlog zbog kojeg ljudi posjećuju je da im se slika ispred imena na natpisu.
Međutim, razlog zašto smo ovdje je taj što se grupa lokalnog stanovništva dobrovoljno prijavila da napuni naše boce s vodom ispod opuštenog zaklona od cerade. Uprkos kiši, oni se smeju kada nas vide. Pitam se šta rade ovdje kada ne ugošćuju sportiste ili fotografišu turiste ispred znaka sela. Da budemo pošteni, vjerovatno se pitaju šta bi posjedovalo ovaj jadni tok utopljenih pacova da svoju nedjelju provedu jašući gore-dolje po planinama po kiši i hladnoći. I imaju pravo, jer bi do sada većina nas rado prihvatila život u mjestu zvanom Penis ako to znači da ne moramo voziti bicikl u ovim uslovima.
Ali previše mi je hladno da se motam okolo i pokušavam da razgovaram na stranom jeziku. Samo trebam napuniti svoje boce i krenuti ponovo – ostalo je još 40 km. Drhteći, vraćam se nazad i pokušavam da dobijem malo vučne sile na mokroj kaldrmi, a uskoro Picha nestaje nazad u magli, verovatno da se više nikada neće pojaviti do događaja sledeće godine, kao portugalski Brigadoon.
Osjećaj saudade i dalje me grize, ali sada iz fundamentalnijih razloga: izgubio sam osjećaj u ekstremitetima i imam snažnu čežnju da budem bilo gdje osim ovdje.
Vožnja nebeskim putem
Nebeski put je niz grebena koji se protežu kroz Serra da Lousã, planinski lanac nekoliko sati vožnje sjeverno od Lisabona. Ova centralna regija Portugala puna je zabačenih dolina, širokih rijeka i netaknutog, krševitog sela. Znam to sa razglednica na rasprodaji u mom hotelu. To je jedan od najljepših krajolika koje nikad nisam vidio.
Stvari ne izgledaju loše na početku u gradu Lousã. Siva je, ali suva. Ipak, organizatori su već donijeli odluku da neutraliziraju završni spust, a vrijeme završetka će sada biti zabilježeno na vrhu završnog uspona nakon 152 km.
Kiša ne počinje sve dok ne stignemo na pola puta do prvog velikog uspona, koji dolazi ubrzo nakon stanice za hranu u selu Colmeal. Prethodnih 44 km vijugalo je između šumovitih padina i odvelo nas kroz lepe, popločane ulice Goisa i preko njegovog vekovnog kamenog mosta.
Kod Colmeala, možemo vidjeti kako uspon na Carvalhal do Sapo nestaje u niskom oblaku s druge strane rijeke Ceire. Dok punimo gorivo bananama, neobičan muzički trio nas izvodi serenadama sa bubnjem, harmonikom i trouglom – s obzirom na ono što dolazi, žalosni solo na trubi bi više odgovarao.
To je 12 km s prosječnim nagibom od oko 7%. Šumska dolina kroz koju smo upravo prošli biciklom na kraju nestaje iz vidokruga ispod oblaka, a fina magla se pretvara u stalnu kišu.
Na vrhu je 10km valoviti dio grebena. Jedine stvari koje je čovjek napravio ovdje su redovi vjetroagregata, koji vire iz magle poput ludih robota koji mašu rukama.
Ja vozim s Martinom Knottom Thompsonom, čija je kompanija Cycling Rentals obezbijedila moj bicikl za taj dan. S njim je grupa prijatelja i kolega iseljenika koji svi žive u Lisabonu ili blizu njega. Najjači jahač u grupi je ragbi igrač koji je postao veslač John Gilsenan, koji mi nudi vuču po grebenu. Nikada ne gledam poklon konju u usta, skočim mu na točak i uskoro krećemo brzinom od 40 kmh, ostavljajući ostatak grupe i niz drugih jahača za nama. Savršeno me ohrabruje nakon napornog prethodnog uspona, a razočaran sam kada se greben bliži kraju. Kada se Džon okrene da proveri da li sam još uvek s njim, njegov osmeh je skoro jednak mom. 'To je bila eksplozija, a?', kaže on. Mogu samo da klimnem u znak slaganja. Ako nema pogleda za uživanje, mogli bismo i da spustimo glave i uradimo nešto – iako je u stvarnosti Džon taj koji je uložio sav trud. Sve što sam radio je da se držim za dragi život.
Do sada nas je ostatak grupe ponovo sustigao, a put počinje da vijuga prema dolje do podnožja brane San Luisa. Tek kada dođemo do dna, usuđujem se pogledati u betonski zid koji se nadvija nad nama. U isto vrijeme primjećujem nemoguće strmu putanju naše rute dok se provlači uz sljedeću kamenitu strminu.
Cik-cak zombiji
Sa kišnim jaknama uguranim u naše stražnje džepove, naša grupa se ubrzo svodi na raščupani, izlomljeni peloton cik-cak zombija, očiju i tetiva koje su ispupčene dok se motamo biciklima uz okrutni nagib, koji rijetko pada ispod 9% i kreće se na oko 16% za skoro 2km. Iako je teško, laknulo mi je kada otkrijem da je pulsiranje u sljepoočnicama zapravo zvuk grupe bubnjara koji nas ohrabruju s vrha uspona.
Pregrupiramo se na platou i vraćamo vodootporne materijale jer kiša zaista počinje da pada. Sljedećih 12 km dug je nizbrdo u selo Pampilhosa da Serra. U normalnim okolnostima, ovo bi bilo brzo, uzbudljivo spuštanje, ali sa kišnim pokrivačima i vidljivošću koja se brzo smanjuje, formiramo urednu povorku i oprezno idemo u red.
Na stanici za hranu u Pampilhosi, još jedan iz naše grupe, istraživač James Yates, kaže mi da mu je zapravo drago zbog vremena 'jer u Portugalu nismo imali pravu kišu od aprila'. Pošto sam proveo čitavo britansko ljeto natopljeno vodom na obuci za ovaj događaj, nisam baš toliko oduševljen. Osjećam kako mi duh vene kao sendvič sa mokrim sirom i želeom od dunje u ruci. Dok se vraćamo na bicikle, James – veteran tri prethodna Sky Roada – ima za mene još depresivnije vijesti: 'Provjeri da si u malom ringu. Postoji rampa od 20% iza sljedećeg ugla.’
Ne moram se boriti samo s gradijentom. Neravnomjerna kaldrmisana površina i zlonamjerni nagib jednako troše energiju. Nema puno prostora za greške – ili cik-cak – jer je uska ulica omeđena zidovima i prošarana poklopcima šahtova. Opet čujem lupanje u glavi, i još jednom mi je laknulo kada se ispostavi da je to grupa lokalnih bubnjara iza sljedećeg ugla, a ne nadolazeća koronarna bolest. Svaki uspon na Sky Road, čini se, prati radosna muzika bubnjeva, flauta i harmonika.
Gradijent konačno popušta i ponovo se regrupiramo baš kada nas obavija svježi pokrivač magle. Uspon se nastavlja narednih 4km, ali umjesto da izronimo iznad magle, postajemo sahranjeni u njoj. Kad se popnemo na sljedeći dio grebena, jedva vidimo dalje od par stotina metara ispred nas.
U ovom trenutku shvatam da je moja obamrlost i duha i udova, i moja čežnja za toplinom i svetlošću, savršeno sadržana u toj reči: saudade.
Put je sada širok, vijugav i lagano se spušta. Bilo bi uživanje voziti se bilo kojeg drugog dana, ali danas – jedva da biste morali uopće dodirnuti kočnice. Imali bismo pogled na široku, serpentinastu rijeku Zézere s naše lijeve strane (to znam samo iz proučavanja karte nekoliko dana kasnije). Ali danas je spuštanje jadna, iscrpljujuća stvar. Nekontrolirano drhtim, uprkos osnovnom sloju, dresu i vrhunskoj vodootpornoj jakni.
Na kraju stižemo do sela Castanheira de Pêra i posljednje stanice za hranu u danu. Grupa jahača stoji pod prokišnjavim, slamnatim krovom umotanim u ćebad od folije. Drugi vozač, također umotan u foliju, sjedi u službenom automobilu i izgleda ošamućeno i praznih očiju. Kiša je nemilosrdna. Polovično se nadam da će nam biti rečeno da je događaj napušten iz sigurnosnih razloga.
Moje raspoloženje se podiže kada se proizvede srebrna urna i iz nje toči čaj. Vodena je i bez mlijeka, ali je vruća. Popijem oko šest šoljica i još jednu turu sendviča sa sirom i dunjama pre nego što se osetim dovoljno oživljenim da počnem poslednjih 14 km uspona.
Prelomna tačka
Odmah krećem u bijeg, manje u potrazi za slavom, koliko u pokušaju da mi krv kuca kroz vene. Gradijent je plitak i konstantan na oko 3% ili 4%, a John, James i Amerikanac po imenu Nate su me ubrzo sustigli. Iako je vidljivost poboljšana, još uvijek pada kiša, a padine su gusto pošumljene, tako da među nama postoji mnogo nagađanja o tome koliko još treba ići. Za razliku od prvog uspona ovog dana, ovaj nema kilometražu.
Uvjeren sam od strane mog Garmina da do vrha (i cilja) može biti samo 2 km, ali James misli da postoji barem duplo više. Ako je tako, neću imati drugog izbora nego da ostavim leđa jer su moje energetske rezerve skoro iscrpljene. Ali tada Džejms primećuje sada već poznati fantomski oblik druge vetroturbine i njene lijeno okretne lopatice koje se uzdižu iznad drveća. 'To je to', viče. „Vetrenjače imate samo na grebenima, tako da moramo biti skoro tamo!“Ubrzo nakon toga, znak na 500m to potvrđuje, i slijedi sprint cilj.
Povratak do Lousãa možda je neutraliziran, ali je i dalje dug 17 km, na mjestima vrlo tehnički, a potočići kišnice slijevaju se niz rubove ceste. Naša već ohlađena do temelja tijela bit će podložna faktoru hladnoće vjetra od otprilike nula stepeni dok se krećemo nizbrdo. Stoga nije iznenađenje da vidimo neke vozače kako silaze na vrhu i penju se u minibus koji su postavili organizatori.
Sljedećih pola sata je zastrašujuće, iscrpljujuće i neugodno u jednakim mjerama. Osim što je mjestimično uska i tehnička, cesta ima i stalan tok saobraćaja koji dolazi iz suprotnog smjera. Nerado previše kočim na komadiću mokrog lišća, skoro sam skrenuo u auto na jednom uskom zavoju. Puno krhotina je isprano na površinu puta i bojim se da ću se probušiti (kasnije saznajem da je John doživio dvostruku ubod na pola puta dolje), plus moje ruke i stopala su izgubili svaki fizički osjećaj, osim za bol u prstima kada pritisnem kočnicu.
Zapravo, jedino osećanje koje imam je ono koje nijedna engleska reč ne može adekvatno da objasni, osećaj koji je više povezan sa neuzvraćenom ljubavlju ili tragičnim gubitkom nego sa vožnjom biciklom: to je čežnja za srećom, zadovoljstvom i toplinom, obično oličena u obliku voljenih i doma. Saudade.
Za sada ću se zadovoljiti toplim tušem, šoljicom čaja i činijom paste.
Rider's ride
Fuji Gran Fondo 2.7C, £1, 199,99, evanscycles.com
Kao što ime govori, Gran Fondo je namijenjen dugim danima u sedlu, gdje je udobnost prioritet u odnosu na performanse.2.7C je na dnu ljestvice, ali i dalje pruža kvalitetan karbonski okvir koji upravlja pristojnom ravnotežom između krutosti i usklađenosti. Gdje pada je u ostatku specifikacije. Shimano Tiagra groupset i teški točkovi znače da to nije najsjajnija vožnja, ali će vas dovesti do cilja u jednom komadu, a to je ono što je najvažnije.
Kako smo to uradili
Putovanje
Najbliži aerodromi su Porto i Lisabon. Lousã je prilično udaljen, tako da je iznajmljivanje automobila najbolja opcija sa aerodroma. Vrijeme vožnje je otprilike 90 minuta od Porta, dva sata od Lisabona.
Smještaj
Opcije su ograničene u samom Lousãu, ali prelepi univerzitetski grad Coimbra ima mnogo hotela za sve budžete i udaljen je samo 30 minuta vožnje. Odsjeli smo u hotelu Dona Ines na rubu centra grada. Dvokrevetne sobe počinju od oko 50 eura (39 funti) po noći, ne uključujući rani doručak koji su pripremili za vozače Sky Roada. Posjetite hotel-dona-ines.pt za više detalja.
Hvala
Hvala Martinu Knottu Thompsonu iz Cycling Rentals za organizaciju putovanja i pružanje našeg Fuji Gran Fondo 2.7C. Cycling Rentals dostavlja cestovne bicikle na bilo koju adresu stanovanja ili hotela u Portugalu i Španiji, a nakon toga preuzima. Njegove ponude za Race Pack, po cijeni od 155 eura (120 funti), namijenjene su sportskim vozačima koji ne žele putovati vlastitim biciklima. Pogledajte cycling-rentals.com za više. Hvala i Antoniju Queirozu, organizatoru Sky Roada, na gostoprimstvu i pomoći.
