Chris Horner, pobjednik Vuelte 2013. i veteran američke Pro scene, priča s nama o biciklima, pizzi i zašto on nije tipičan pobjednik
Biciklista: Kako ste počeli sa biciklističkim utrkama?
Chris Horner: Počeo sam da jašem sa 13, a onda sam sa 20 počeo ozbiljno da se trkam. Moj prvi klub je bio Cabrillo Cycling, ali nažalost više ih nema. Sa 24 godine kupio sam svoju profesionalnu licencu za 150 dolara. Putovao bih na trke sam, samo ja i moj bicikl u kutiji, leteo ili vozio na sve najveće trke. Svidjelo mi se jer je u to vrijeme svako ko je imao samopouzdanje mogao to probati. Možete li to sada zamisliti? Upravo kupujete licencu za Philly?
Cyc: Kako ste uspjeli voziti te rane profesionalne utrke bez podrške?
CH: Pa, to je zabavna priča. Uglavnom bih se oslanjao na navijače i druge timove za feedove. Na američkom profesionalnom prvenstvu te prve godine počeo sam sa dvije boce na 140 milja. U prvom krugu primijetio sam par djece na strani ceste prije zone za hranjenje kako se pretvaraju da su soigneurs držeći crvene plastične čaše – znate, kao šalice za zabavu. Isprva sam im se smijao – izgledalo je pomalo glupo kad smo išli tako brzo. Pa, nekoliko krugova kasnije ostao sam bez vode. Djeca su bila u podnožju uspona i ja sam samo iskoristio šansu i zgrabio im dvije čaše, a u sljedećem krugu sam uradio isto. I svaki krug, jer je samo jedan zglavak hvatao ove čaše, djeca bi vrištala: 'Evo ga!', a otac bi im pomagao i svaki krug sam od njih dobio dvije šolje. Čovječe, to je bilo lijepo doba u sportu.
Cyc: Prilično ste poznati po svom izboru u ishrani. Koja je najčudnija stvar koju ste ikada dobili za jelo na trci?
CH: Pretpostavljam da bi to bila dva Taco Bell burrita. Neki ljudi misle da je to čudno, ali ja to imam stalno - soigneurs znaju da volim te stvari pa su mi stavili par u musette. Na Touru mi uvijek nešto donese jedan od mojih starih direktora tima. Jednom sam se vozio kroz automobile i čuo sam ga kako govori: 'Quieres pizza?'
Trebalo mi je sekundu da prevedem, ali onda sam pomislio: ‘Dovraga, da!’ Pa sam pritisnuo kočnicu i zgrabio malo pice. Sada mi uvijek donese čips [čipsove] ili Snickers jer volim čokoladu.
Cyc: Koji su vam bicikli iz vaše karijere zaista ostali u sjećanju?
CH: Najbolji je bio Madone 6.9, bez sumnje – svidio mi se taj bicikl. Ali najgori je bio bicikl na kojem sam osvojio Vueltu na [Trek Madone Series 7]. Mrzeo sam tu stvar. Svaki bicikl je drugačiji i ne znaš kako je dok ga ne provozaš – mislim dok ga stvarno ne zabiješ u ugao na 70 km/h niz planinu. Sviđaju mi se ne previše kruti i vrlo predvidljivi. Sviđa mi se moj Marin sada znam da se uvijek ponaša kako ja želim.
Cyc: Ne vozite se s onim što bi ljudi mogli nazvati 'profitom'. Zašto?
CH: Mislim da sam imao šipke od 46 cm na Vuelti, i na tim usponima su bile odlične. Sada koristim 44s. Niko ne stoji na usponima kao ja, a sa tim šipkama sam mogao dobro disati i mogao sam da vozim ceo dan stojeći. I nije kao da ikada stvarno pucate kroz bilo kakve male rupe na Vuelti. Imao sam toliko problema sa leđima, pa sam ga tako postavio da mi bude udobno. Cijelu tu sezonu imao sam odstojnike ispod stabljike i visoko postavljene šipke. Toliko se mijenja svake sezone u zavisnosti od povrede iz koje se vraćam ili kako se moje tijelo osjeća.
Cyc: Čini se da niste od onih koji rade ono što svi drugi kažu da treba. Mislite li da su vas zbog toga timovi toliko miješali u posljednjih nekoliko godina?
CH: Pa, nisam se toliko kretao. Mislim, godinama sam vozio za različite verzije istog tima iz Astane – isti tim samo različiti sponzori. I bio sam zaista sretan tamo. Čuvali su me jako dobro.
Cyc: Nakon 2013. izgledalo je kao da vam je teže pronaći tim. Da li je to bio napad Armstronga?
CH: To je stvar starosti. Bio sam pobjednik Grand Toura i nisam mogao dobiti posao sljedeće godine. Trebao sam da dobijem 800.000 dolara i imao sam sreće ako sam mogao da dobijem 100.000 dolara. Ne mislim da je Lens, to su samo godine. Pogledajte Joaquima Rodrigueza – borio se da dobije jednogodišnji ugovor, a Samuel Sanchez je dobio smanjenje plaće u BMC-u nakon što je 2014. osvojio šesto mjesto na Vuelti bez podrške. Pogledaj Cadela Evansa. Znam Cadela - kaže da je otišao u penziju, ali ja poznajem tog tipa i on se bavi biciklom. Nisu mu dali drugu ponudu. Mislim, čovječe – pogledaj Jensa Voigta! Niko nije bio posvećeniji na biciklu od njega. Znam Jensa. Znam da bi neko došao sa novcem on bi se utrkivao. Neki vozači to shvataju lično i odlaze iz sporta, ali ja previše volim trke. Uzeo sam sjajnu ponudu od Airgas Safeway-a da se trkam u SAD-u, što mi je omogućilo da budem više kod kuće, blizu svoje djece. Dobila sam bebu u decembru, morala sam nešto da sredim.
Cyc: Dakle, ostat ćete u SAD-u. Kako će se uporediti utrke?
CH: Prije svega, trke nisu dovoljno teške u SAD-u i mladi vozači moraju više trenirati jer trke nisu toliko duge. Moraju da odrade te teške treninge od pet ili šest sati da bi se spremili za Evropu, gde je nivo samo viši. Američki biciklizam ima ove velike utrke kao što su California i Cascade, ali nema ničega što bi pripremilo vozače za njih. Dakle, sada morate jače trenirati.
Cyc: Govoreći o treningu, kako ostajete motivirani?
CH: Jednostavno volim voziti bicikl. Ne postoji ništa što više volim. Ponekad je trening težak kada je vruće ili hladno ili imate vruću djevojku kod kuće. Ali trke su uvek odlične. Dan kada ne budete uzbuđeni zbog trka, morate se povući. Ali sada sam razumniji, više se odmaram i dosta sam promenio ishranu. Ne izlazim sa planom – samo znam kada da ga pojačam. Još uvijek vozim puno, i teško, ali nikada u životu nisam radio interval, nikada nisam vozio dva puta na isto brdo. Ne mogu da zamislim koliko bi to bilo neprijatno. Koristim mjerač snage, ali ne za usmjeravanje treninga. To mi samo govori kakve su mi noge na velikom usponu nakon pet sati vožnje.
Cyc: Recite nam o svojoj pobjedi na Vuelti…
CH: O čovječe, ta Vuelta. Nije bilo nikoga, ni jednog sponzora. Niko na večeri, ništa. Da vam kažem nešto – vozio sam kućni bicikl [trening bicikl] do 17. faze bez rezervnog. Dobio sam povredu kolena i pokvaren bicikl bi značio da sam bio primoran da vozim drugi bicikl koji nije imao odgovarajuću postavku. To bi me uništilo. Ali u toj trci bili smo samo ja i momci, samo smo se trkali, a ja sam bio najjači na usponima.
Cyc: Što kažete na Evropu – da li vam se svidjelo tamo?
CH: Ima stvari koje sam propustio u SAD-u. Mogu da jedem šta hoću, kada želim kada sam u SAD, i mogu da vozim svoj veliki kamion i parkiram ga gde god želim. Ali da, nedostaju mi neki od tih evropskih puteva i trka. Nedostaje mi Tour of the Basque Country – to je najljepša utrka izvan Grand Toursa i ti ljudi vole biciklizam, a putevi su odlični. Ali jedna od najboljih vožnji koje sam ikada napravio bila je onaj dan kada mi nisu dozvolili da odem na Vueltu [2014.]. Izašao sam i upravo sam vozio šest i po sati u ovoj šumi. Možda je pet automobila prošlo pored mene cijeli dan. Morao sam da pomislim, 'Ovo nije tako loše.' Naravno da ne mogu da vozim Vueltu, ali još uvek mogu da vozim svoj bicikl.
Cyc: Jeste li ogorčeni što niste u mogućnosti da odbranite svoju Vuelta titulu?
CH: Pa cijela ta godina [2014] je bila samo katastrofa. Bila je to samo još jedna katastrofa. Udaren sam u tunelu prije Đira, tada sam se oporavljao, ali sam morao nazad u bolnicu. Bio sam u bolnici sa infekcijom pluća šest sedmica prije Toura i još uvijek sam bio 17. Bez toga, i da nisam radio za svoj tim, lako bih bio među prvih 10.
Cyc: Pa gdje se vidite za nekoliko godina?
CH: Ja ću biti majstor trke ako sam tu konkurentan. Ako dobijem svoje dupe u Utahu, neću nastaviti, ali vidjećemo. Mislim da ću biti dobar.
Cyc: I da li biste smanjili platu da se vratite u Evropu?
CH: Da, da, opet bih se utrkivao na tim velikim utrkama. Ali moraću da vidim kako ću se snaći ovde na ovim trkama i onda ću početi da pričam sa ljudima.
