Josh prepričava prvu dionicu svoje trans-evroazijske biciklističke ture - od Škotske do Istanbula kroz snježne pejzaže evropske zime
Ne 10 minuta prije, a ja sam sretno drijemao u vreći za spavanje na udobnom podu u dnevnoj sobi mog domaćina Toplih tuševa (mreža smještaja slična Couchsurfingu, ali isključivo za bicikliste na turneji). Onda sam, u bezbožno vreme od 4:30 ujutro, dočekao dan na najhrabriji način, stajao napolju na okrutnih -10 stepeni. Posljednji dio moje šestoslojne obrane bio je šibao ledeni vjetar poput jedra uz obalu rta Horn. Povremene pahulje uhvaćene usred neumornog povjetarca, koje su se sjekle tamo-amo u mraku, bockale su me u lice. Svježi snijeg škripao mi je pod nogama dok sam počeo da otključavam svoj bicikl i brišem ga od bijelog premaza koji je stekao tokom noći.
Bio sam u Lindauu, na istočnoj obali Bodenskog jezera na krajnjem jugu Njemačke, i prisilno sam dobio zadatak da se bezobrazno odvezem do susjedne Austrije. Bio sam predodređen za Innsbruck, koji je ležao preko 200 km s druge strane prolaza Arlberg. 14 sati kasnije, nakon što sam završio jedan od najljepših i najtežih dana na biciklu do sada na putovanju, stigao sam. Ponovo sam u mraku stajao na vratima prijatelja prijatelja prijatelja koji je studirao u gradu. Osim što je ovaj prijatelj otišao za vikend, pa sam se zatekao kako pijuckam pivo i jedem domaću picu, sa njegovim ukućanom i prijateljima, koji nisu bili ni najmanje pogođeni mojim slučajnim pojavljivanjem; Prikladan kraj dana koji je, sa svojim izazovima, pejzažima, graničnim prijelazima i velikodušnošću stranaca, obuhvatio duge biciklističke ture.
Vratim se nekoliko sedmica na 23. januarrd i trebalo mi je šest dana da stignem od početne tačke Dumfriesa, u Škotskoj, do Dovera i glatkoće vožnja mi je dala puno povjerenje u svoj bicikl i opremu plus intenzivnu želju za putovanjem koje je pred nama. Prijelaz Dover-Calais mi je bio poznat nakon godina trkanja u Evropi, a naknadno šetanje kroz Belgiju kroz sastanke sa starim prijateljima (i neprijateljima kaldrmisanih sorti) učinilo je događaj odlaska relativno lakim za rukovanje. Dok sam išao na jug, kiša u Ardenima se pretvorila u snijeg u Luksemburgu, što je dovelo do nezgodne vožnje između teških teretnih vozila napuštenih na nebrskanim površinama, ali je također značilo da sam uživao u gotovo praznim putevima i pejzažima božićnih čestitki.
Bizarno, napredak je bio dobar jer ga je natjeralo vrijeme. Obroci su se sastojali od obilaženja prodavnica hrane kako bih kupio sastojke za moju istoimenu hobo pizzu i skitnica bolonjez jela (tjesteninu, kečap, sir i kruh). Svaki trenutak dana provodio sam napolju i duboki dometi hladnoće činili su bilo kakvu aktivnost koja nije uključivala pedaliranje ili umotavanje u vreću za spavanje, previše neprijatnom za zabavu. Čak je i ovaj drugi ponekad bio drugi najbolji, a u nekoliko navrata širom Evrope čak sam bio primoran da spakujem svoj šator i počnem dan u četiri ili pet sati ujutro samo da bih se zagrijao. Ali ipak, rekao sam sebi: Bolje izdržati zimu u Evropi nego zimu na Himalajima, što bi nalagalo alternativno vrijeme polaska.
Švarcvald u Njemačkoj je mjesto koje me je oduvijek intrigiralo, ako ne samo zbog imena onda zbog slika koje sam vidio o njegovim bajkovitim planinama i šumama. Dok sam prelazio trajektom preko rijeke Rajne, mogao sam vidjeti sa prvih uporišta gusto pošumljenih padina da neću biti razočaran.
Uspon do glavnog magistralnog puta, veličanstvenog naziva Schwarzwaldhochstraße (Švarcvaldska magistrala) bio je zatvoren zbog snijega, ali s obzirom da je alternativa bila 100km zaobilaznica, odbacio sam lokalni savjet. Moram priznati da sam sve dalje od kuće sve više ignorisanje saveta postajalo sve nepoželjnije, pa sam bio oduševljen što sam morao da vučem bicikl samo preko 200 m neopisivog snijega blizu vrha. Nagrade su bili dramatični pogledi na guste, beskrajno rasprostranjene, šume okoštale pod ljutim nebom i izglede za spuštanje koje će manje-više trajati do austrijske granice.
Nakon mog alpskog ulaska između Lindaua i Insbruka, bio sam pod snijegom tri dana prije nego što sam mogao krenuti na Brenner Pass, koji me je odveo preko druge granice u regiju njemačkog govornog područja Južni Tirol u Italiji. 'Ein Tirol' je pročitao neki grafit na zidu na vrhu prijevoja, odražavajući transnacionalna osjećanja onih s obje strane granice, koji sebe u velikoj mjeri vide kao Tirolce.
Spuštanje sa Brennera me je otkotrljalo iz Tirola, prije nego što me skretanje na istok odvelo u srce Dolomita; prepoznatljive krečnjačke površine čine ga jednim od najzapanjujućih lanaca u čitavim Alpima. Passo Sella od 2244 m i Passo Pordoi od 2239 m stajale su kao glavne prepreke na mojoj ruti iz planina, ali njihovi udžbenički zavoji i pogledi koje su pružali bili su dovoljna motivacija da svoj natovareni bicikl vučem uz mnoge uspone. Na vrhu sam zatekao društvo skijaša s kojima sam mogao uživati u kafi, od kojih su mnogi bili vrlo humorni pri pogledu na biciklistu u lyrci koji se miješao među armijama pudera i salopeta. 'Du bist k alt, nein?!'
Nakon više turističkog izleta u legendarni obalni grad Veneciju, zaobišao sam sjeverni vrh Mediterana i projurio kroz kratki dio Slovenije od 70 km prije nego što sam se spustio do bezbrojnih otoka i uvala koje čine hrvatsku obala. Pet dana pratio sam njegove obrise dok se put opasno držao uz rubove pobijeljenih, krševitih litica i, nakon sedmica snježnih uslova, mnogo ohrabrivao plavo nebo i sunce koje je blagoslovilo svaki centimetar južne 400 km obalne rute.
Uprkos lijepom vremenu i slikovitim pejzažima, moje raspoloženje nije uvijek bilo dobro. U tom trenutku sam bio na putu više od mjesec dana i provjera stvarnosti koja mi je izbjegla po odlasku iz Dovera sada mi se nametala u glavu. Dan nemilosrdnog čeonog vjetra, kojem je prethodilo noćno čučanje u nečijoj garaži, okončan je izbacivanjem iz farme. U očajničkoj potrazi za skloništem, na kraju sam dokrajčen noseći svoj bicikl, a zatim i torbe, uz liticu do nečega što je izgledalo kao zgrada. Cipele su mi se pri tom poderale o kamen i jednom u zgradi sam otkrio da se krov urušio prije mnogo godina. Noć u strahu bez sna da će moj šator raznijeti, isprekidan mislima 'Šta to radim?' uredno praćen.
Počeo sam da skrećem u unutrašnjost nakon pregovora o drevnom rimskom gradu Splitu i otkrio sam da su impresivnost koju nudi kristalno plavo more Jadrana prilično umjetno zamijenile nijanse tirkizne rijeke koje sam slijedio u planinsko srce Balkanskog poluostrva. Prvo je došla Cetina, kako sam sjekao unutrašnjost iz Hrvatske u Bosnu, a zatim Neretva. Do Sarajeva sam se uputio kroz grad Mostar: naselje koje je nastalo od Otomanskog carstva i skoro uništeno tokom rata u Bosni početkom devedesetih. Ulazak u Sarajevo kupio je sličan gradski pejzaž: oštre linije arhitekture istočnog bloka prožete zaobljenim ranama od metaka i oštećenja od minobacača - ali to je bio moj prvi grad od Londona, a nekoliko dana provedenih u lutanju betonskom melanholijom pružilo je dobrodošlicu predah sa puta.
Otišao sam iz Sarajeva u srpski dio Bosne, zatim u Crnu Goru, Albaniju i Makedoniju prije nego što sam ušao u dio Evrope koji je udaljen od zapadne kulture koju sam stereotipno povezivao sa cijelim kontinentom. Raskošne zgrade od drveta i recikliranog hardkora bile su prošarane uz cestu, svaka sa menažerijem očajnih životinja koje trče okolo i malom parcelom na kojoj se nalaze tragovi skromnog korjenastog povrća. Pojedinci narušenog izgleda koji su čuvali ove male posjede - često stariji par koji su radili zajedno - bili su umotani od hladnoće u teške kapute i šalove i na trenutak bi se oslonili laktom na svoje štapove da posmatraju moj tihi prolaz prije nego što bi mi oklijevajući uzvratili podignutu ruku u znak priznanja.
Nastavio sam na jug prema Grčkoj, kroz balkanska brda - brda čija je smeđa, bezlisna, valovita priroda odjekivala na percepciju beskonačne zime u kojoj sam se našao. Da su Alpi more velikih bijelih, probijajući mi nogu snage moćnim zalogajima, tada se Balkan pokazao kao okean pirana, koji ih neprestano grickaju. Mogao sam da osetim udobnost odmora u Istanbulu i vreme je sada stabilno otkucavalo prema datumu koji sam odredio da upoznam prijatelja koji je krenuo kroz istočnu Evropu i u čijem društvu ću nastaviti put ka istoku.
Nakon što smo se obojica borili protiv nepopustljivih čeonih vjetrova od granice, u naletu uzbuđenja sreli smo se u inače nezapamćenom turskom industrijskom gradu Ćorlu. Rob je došao iz Bugarske, ja iz Grčke. Oboje smo reflektovali narušeno stanje umora; ista ravnodušnost prema izgledu koja nam je omogućila da sjedimo na pločniku u centru grada i zapalimo peć; isto shvatanje onoga što je donelo proteklih šest nedelja učenja biciklizma; isti entuzijazam da počne brusiti umjetnost puta. Ubrzo smo opet bili na putu i počeli prelaziti Bosfor prema sljedećem dijelu puta: Aziji.
Za prvi dio putovanja: Priprema za polazak
