Nakon užasne nesreće, John Degenkolb razgovara sa Biciklistom o oporavku, o tome šta ga drži i njegovoj ljubavi prema drugoj vrsti dvotočkaša
Ponedjeljak je ujutro i sjedim u malom kafiću u Oberurselu, predgrađu Frankfurta u Njemačkoj. Kao i mnogi ljudi širom grada, pripremam se za sastanak.
Na jugu, hrpa svjetlucavih nebodera označava lokaciju finansijske četvrti Frankfurta, gdje su jučer staklene fasade odražavale prolazak pelotona profesionalnih biciklista koji se utrkuju na Rund um den Finanzplatz Frankfurt. Do sada su vozači i timski automobili prešli na sljedeću stanicu na UCI Europe Tour, ciljni portal i barijere su demontirani, a grad se vratio u redovno vrijeme od ponedjeljka ujutro.
Dok je sve što ostaje je ciljna linija oslikana na putu, značaj događaja je da se na njemu vratio takmičarskom biciklizmu lokalnog Frankfurta, vozača čije je ime neizbrisivo upisano u istoriju njegovim pobjedama na oba Milana -San Remo i Pariz-Roubaix 2015.
Tour de France 2018: John Degenkolb pobjeđuje na 9. etapi na kaldrmi Roubaixa
Dok kroz prozor kafića buljim u ljude koji se bave svojim jutarnjim poslom, primjećujem lika kako polako šeta sredinom ulice čija je slika u suprotnosti s onima oko njega. Par tamnih sunčanih naočara skriva njegovo lice ispod gomile neposlušne kose. Na širokim ramenima visi mu pohabana kožna jakna, a ruka drži okruglu motociklističku kacigu. Druga ruka mu je uočljiva po plavoj udlagi pričvršćenoj za kažiprst. Izgleda kao da nekoga traži.
Treba mi trenutak da shvatim da sam osoba koju traži ovaj pomalo raščupani motorista momak. I njegovo ime je John Degenkolb.
Zloglasni sudar
‘Ćao, ja sam Džon,’ kaže neupadljivo dok mi se pridružuje za stolom. Gledam kako visi svoju jaknu preko naslona stolice, a zatim umorno pada u nju dok konobarica dolazi sa svojim kapućinom.
‘Da, još sam prilično umoran nakon jučerašnjeg dana, ali to je sasvim normalno’, priznaje sa znalačkim osmijehom, jer mu je utrka bila prva od Svjetskog prvenstva u drumskim trkama u oktobru. „Bila je to teška trka, ali je lepo ponovo imati ukus krvi u ustima.“Isti osmeh ponovo se širi ispod neuređenih brkova za koje je Degenkolb postao sinonim, pre nego što ih njegova podignuta šolja kapućina ponovo pokrije.
Degenkolb je osvojio Rund um den Finanzplatz Frankfurt u svojoj prvoj godini kao profesionalac 2011. godine, trkajući se za HTC-Highroad, ali pet godina na svojoj trci bio je posvećen domaćim poslovima i nije stigao do završi.
Ako ništa drugo, jednostavno izlazak na startnu liniju ove godine bio je veći uspjeh nakon užasne nesreće koja je zadesila Degenkolba i petoricu njegovih Giant-Alpecin saigrača u januaru dok su bili na treningu u Alicanteu, Španija. Zadobio je povrede lijeve ruke i šake – čiji se ljubičasti ožiljci još uvijek vide – što bi ga isključilo u prvoj polovini sezone, a Frankfurt je označio njegov povratak na peloton.
‘Bila je potpuna koincidencija da sam bio spreman ponovo se trkati istog vikenda kao i Frankfurt,’ kaže on. 'Nakon nesreće nismo mogli ništa planirati jer je ovisilo o mnogim stvarima u vezi mog oporavka. Niko nije mogao da predvidi kako i kada ću ponovo biti spreman za trku, ali lepo je što je na kraju bio Frankfurt.’
Pitam ga čega se sjeća iz nesreće i osmijeh mu nestaje s lica dok se prisjeća incidenta.
‘Nije bilo vremena za razmišljanje. U trenutku, neposredno prije pada, učinili smo sve što smo mogli da ga izbjegnemo, ali jednostavno nije bilo mjesta.’
Šest jahača Giant-Alpecina vozili su se u grupi, kada se vozač – „britanski vozač automobila” ističe Degenkolb – pojavio ispred njih na pogrešnoj strani puta.
'Instinktivno vam um kaže da idete lijevo, ali u toj situaciji bi nam bilo bolje da idemo desno, jer kada se vozač probudio i pomislio: O sranje, ja sam s pogrešne strane,”upravo je uletjela pravo u nas.
‘Nakon ovakvog incidenta potpuno ste u šoku. Vidio sam svoj prst, vidio sam da je pola isključen. Vidio sam dosta krvi, ali nisam imao bol - to je došlo kasnije. Prva reakcija je uvijek pokušati ustati i pomaknuti svoje tijelo, ali zastrašujuća stvar je bila da je bilo šest momaka koji su bili oboreni, a mi smo svi ostali dolje. To je pokazalo koliki je uticaj bio.’
Degenkolb zuri u prazan prostor dok u mislima ponavlja scenu. Zatim se njegove oči pomjere prema gore kako bi uspostavile kontakt s mojima prije nego što nastavi: 'Zaista sam zahvalan što se ništa više nije dogodilo. Nije da se ništa nije dogodilo, ali moglo je biti mnogo gore.’
Put nazad
Proces oporavka za Degenkolb je u toku. Prst mu je ostao u udlagi i još uvijek je na specijalističkom liječenju dok se vraća u trke. Najteži dio, kaže mi, bio je početak: 'Ne znaš šta se dešava, ne znaš koliko će proći dok ponovo ne budeš mogao hodati, kretati se bez bola, spavati bez bola. Probudio bih se usred noći i samo se nadao da je šest sati da bih mogao ustati.’
Fizički bol na stranu, konačna dužina Degenkolbovog oporavka značila je da je prošlogodišnji pobjednik Milan-San Remo i Pariz-Rube morao bespomoćno gledati sa strane kako se njegovi rivali ovog proljeća bore za slavu Monumenta. Zanima me kako on ostaje pozitivan tokom tako demotivišućeg vremena, a on odgovara da nije trik u tome da se osvrnemo na ono što je bilo, već da napredujemo ka onome što je pred njim.
'Ja sam trkač', kaže on sa osmehom. „Osjećaj nervoze, užurbana priroda biciklističkih utrka… možda je ovisnost prevelika riječ, ali ne znam. Volim da se merim sa drugim vozačima, i sa svojim performansama iz trke u trku. Posebno jednodnevne trke – za mene su to vrhunac moje profesije. Imaš jednu šansu. Jednog dana. I osim ako ne izvedete savršeno, morate čekati još godinu dana.’
Uspjeh stvara uspjeh
Degenkolbova sve preciznija realizacija ovih jednodnevnih šansi, nakon što je prethodno osvojio Paris-Tours 2013. i Gent-Wevelgem 2014., dovela je do njegovog annus mirabilis 2015., čime je zacementirao njegovo ime kao jednog od najvećih u svijetu. sport danas. Zaista, zajedno s Marselom Kittelom, Tonyjem Martinom i Andreom Greipelom, Degenkolb se nalazi na čelu ponovnog oživljavanja biciklizma u Njemačkoj nakon čega će se Tour Grand Départ 2017. u kojem će domaćin biti Düsseldorf i Deutschland Tour ponovo uspostaviti u kalendaru – događaji koji slijede povratak uživo Tur de Fransa na nemačku televiziju prošle godine.
‘Čini me ponosnim što imam ovu poziciju sada, ali to je velika odgovornost’, kaže Degenkolb o svojoj ulozi u pokretu. „Bilo je vremena kada smo imali tri WorldTour tima [Milram, T-Mobile i Gerolsteiner – tada iz ProTour-a]. Sada imamo samo jednog, ali barem imamo njemačku licencu [njegov vlastiti Giant-Alpecin tim], a Bora [Bora-Argon, njemački registrirani Pro Continental tim] također cilja na veće i bolje stvari. Zaista je lijepo moći igrati ulogu u svemu tome.’
Kada je i sam Degenkolb bio ambiciozan jahač, napredujući kroz redove sa Thüringer Energie – amaterskim timom koji je dijelio sa Marcelom Kittelom, i gdje je Tony Martin također proveo svoje mlade godine – situacija je bila malo očajnija. Smrt T-Mobilea, Gerolsteinera i Milrama bio je rezultat brojnih doping skandala u koje su umiješani njemački vozači, i naknadni nedostatak sponzorskih ulaganja koji je ostavio radsport u ruševinama. Ali možda je upravo ta neizvjesnost navela Degenkolba da odabere svoj konačni put u biciklizam.
‘Rođen sam u Istočnoj Nemačkoj u gradu zvanom Gera, a odrastao sam u Zapadnoj Nemačkoj nakon što su se moji roditelji preselili u Bajern [Bavarska] kada sam imao četiri godine“, priseća se Degenkolb, koji sada ima 27 godina. „Moj otac je bio biciklista, a ja sam se počeo baviti biciklizmom kada smo živjeli u Bayernu. Onda smo nakon što sam završio školu odlučili da pronađemo nešto što bi mi omogućilo da se trkam, kao i da imam obrazovanje.’
To 'nešto', što bi omogućilo potencijalnu alternativu u karijeri trkama u nestabilnoj klimi njemačkog biciklizma, pokazalo se da je policija. Upis na policijsku obuku u svom rodnom gradu Geri omogućio je 17-godišnjem Degenkolbu da ostvari svoj san o profesionalnom biciklizmu uz predvidljiviju profesiju.
‘Bio je to odličan izbor’, napominje. „Imao sam 17 godina, sam, van roditeljskog doma i živio sam svoj život. Pretpostavljam da me je to razvilo kao osobu.
‘Završio sam školovanje, i sad nekako… ne radim kao policajac’, kikoće se. „Ali imam mogućnost da se vratim ako to želim. Rekli su mi da mogu da radim svoj posao – da se bavim biciklizmom – i ako želim da se vratim onda je to mogućnost. Dakle, to je neka vrsta rezervnog plana.’
Međutim, umesto hi-vis jakne i šahovnice, Degenkolbova prva profesionalna uniforma bila je ona HTC-Highroad tima, gde je pobedio u šest trka u svojoj debitantskoj sezoni 2011. godine, u onome što on opisuje kao 'savršenu okruženje u kojem se postaje profesionalac'. Zašto? 'Pokazali su mi da ako postoji šansa da nešto osvojiš, onda moraš ići na to. Čak i ako se ne osjećate dobro i mislite da nemate dobre noge, ne smijete propustiti priliku – ne samo zbog rezultata već i zbog osjećaja. Ako samo kažete „Ah, danas nije moj dan, pokušaću drugi put“, onda ste već psihički pukli. Ne, ako postoji šansa, onda morate ići na to. Nikada nisam zaboravio tu lekciju.’
To je izgled te HTC grupe koju je Degenkolb želio pronaći kada se tim raspao nakon prve godine provedene tamo, i on misli da je Giant-Alpecin [tada nazvan Argos-Shimano] osigurao da se to uklapa.
‘To je atmosfera između jahača’, kaže on. „Filozofija tima je „svi za jednog i jedan za sve“, što smo imali i u HTC-u. Svi su voljni da rade jedni za druge jer znate da ako jednog dana budete naporno radili za jahača X, drugog dana će on raditi za vas.’
Vrijeme za vožnju
Između učenja svog zanata kao 17-godišnjaka u Thüringer Energie-u, dokazivanja u HTC-u i usavršavanja u Giant-Alpecinu, nisu sazrele samo Degenkolbove trkačke sposobnosti i motor. Pronašao je put do Frankfurta da živi sa suprugom Laurom u njenom rodnom gradu, prije nego što je krenuo u zatvor.
‘Prije smo živjeli u samom centru, jako blizu jučerašnjeg cilja’, kaže on. 'Tamo je bilo sjajno, s kontrastom između barova, restorana i trgovačkih centara u odnosu na trenažne vožnje po brdima. Ovdje u Oberurselu smo bliže planinama, koje su bolje za trening, a takođe i za mog sina koji sada ima godinu i po.’
Ranije je rečeno da roditeljstvo može promijeniti stav jahača, ali rođenje Degenkolba juniora nije učinilo ništa slično u očima njegovog oca. 'To se ne mijenja mnogo u smislu utrka, ali mijenja vaš pogled na svijet. Sve vidite iz drugog ugla, i to je nevjerovatno, ali previše volim trke da bih rekao: „U redu, sad imam dijete, ne mogu više da ga dam 100%.“
Tour de France 2018: John Degenkolb pobjeđuje na 9. etapi na kaldrmi Roubaixa
Pena na dnu naših šoljica odavno je počela da se prekriva, i primetivši vreme pitam svog opuštenog saputnika da li još danas treba da jaše.
‘Ne,’ stiže odgovor.
‘Oh, jesi li već izašao jutros?’ pitam.
‘Ne,’ ponavlja on opet uz stidljiv smeh, ali pošto je dan ranije upravo vozio svoju prvu trku posle više od sedam meseci, slobodan dan sigurno ne može da škodi.
Iako guranje možda nije u planu, malo je izgovora za Degenkolba odjevenog u kožu da se ne bavi svojom drugom strašću vožnje po ovako sunčanom danu, a moj zahtjev da vidim njegov motor je sretno odobren.
‘To je kafe trkač – Kawasaki W650,’ kaže on dok se motocikl, oslonjen na postolje s ležernim bočnim nagibom koji u potpunosti dolikuje njegovom vlasniku, pojavljuje niz sporednu ulicu. „Znate li kulturu kafe trkača? Ideja iza toga je da bacite sve što nije potrebno.’
Čim je bicikl pušten u život, momak bajker iz Frankfurta, sa udlagom na prstu i ponovo otkrivenim okusom krvi u ustima, prebacuje nogu preko njega kao da su to zapravo samo dva točka koja su neophodnost. Bilo da se radi o Roubaixu, San Remu ili kafiću, kao što je John Degenkolb rekao prije pola sata, ‘Ja sam trkač.’
