Više od tri decenije Sidi obezbeđuje cipele za neke od najvećih šampiona u biciklizmu. Biciklista ide u Italiju da otkrije kompaniju
Sada u svojim osamdesetim, Dino Signori više nije službeno zadužen za Sidi. „Rosela je prava šefica ovih dana“, kaže on, pokazujući svoju ćerku i naslednicu, koji trenutno prevodi svoj italijanski na engleski u moju korist. Međutim, postoji nagoveštaj namigivanja kada to kaže što mi govori da je on još uvek taj koji komanduje.
Sigurno izgleda zdravo uprkos svojim poodmaklim godinama, a u njemu postoji nepogrešiva gravitacija koja sugeriše da još nije spreman da se povuče u svoju fotelju. Rečeno mi je da on još uvijek prvi dolazi svakog jutra i često taj koji zaključava noću, čak i radi subotom u vrijeme gužve.
Postoji nekoliko trenutaka kada su Sinjorijeve ruke mirne. Njegove gestikulacije – podignuta ruka, stisnuta šaka ili dlanovi otvoreni preda mnom kao da pokazuju istrošenost od života ručnog rada – svjedoče o strasti koju još uvijek gaji prema svom poslu, iako je 15 godina sjeverno starosne dobi za odlazak u penziju. Rosella se ponekad bori da održi korak, jer se njen otac prisjeća kako je imao samo devet godina kada je prvi put počeo raditi u fabrici cipela i kako je rijetko radio standardnu sedmicu od 40 sati u svom životu, ponekad radeći 24 sata ne- stop.
Tvrdi da je radio 71 godinu, ali izračunava da bi njegovi sati bili ekvivalentni 128 godina korupcije. Nije da se žali – on sebe smatra sretnim što voli svoj posao, a takođe i što je dobio dobro zdravlje koje mu je omogućilo da radi toliko godina.„Prvo morate raditi posao, a onda dolazi slobodno vrijeme“, kaže on. „Ali ako svoj posao radite sa strašću, to i nije tako loše. Ako radite samo za novac, to će vam biti loš život.’
Prvi koraci
Kada sam prvi put stigao u Sidijevu fabriku obuće u Maseru, u senci Dolomita u severnoj Italiji, bio sam iznenađen koliko je zgrada moderna, sa svojim ogromnim zakrivljenim krovom i staklenom fasadom. Za brend koji je toliko natopljen istorijom, očekivao sam nešto sličnije 'Geppettoovoj radionici' - sve drvo, prašina i koža - od kliničkog osjećaja F1 objekta. Ali kao što sam otkrio, unutrašnji rad je intrigantna kombinacija starog i novog.
Jednostavan spoj prva dva slova Signorijevog imena i prezimena je mjesto gdje Sidi dobija svoje ime, a započeo je život 1960. godine nakon što je Sinjori naučio zanat praveći skijaške čizme i cipele za planinarenje iz štale iza svoje kuće.
Kao posvećen trkaći biciklista u mladosti, budio se svako jutro u 3 sata ujutro i vozio 120 km prije posla u fabrici. 'Nedjeljom bih se takmičio i povremeno pobjeđivao. Mogao sam možda postati profesionalac, ali u to vrijeme sportisti nisu bili dobro plaćeni i imao sam druge ideje. Hteo sam da imam svoj biznis.’
U stvari, problem sa koljenima je pokrenuo novi pravac u njegovoj proizvodnji cipela. 'Uvijek sam mogao smisliti dobre ideje', kaže Signori, a ideja je da napravi podesivi sistem za fiksiranje ploča za cipele na njegovoj prvoj biciklističkoj cipeli, Titaniumu, koja je stavila Sidi cipele na mapu 1973. godine. Tamo gdje je ranije ploča za cipele bila jednostavno zakucana direktno na đon, ostavljajući korisniku bez prostora za fino podešavanje kada se jednom postavi na mjesto, Signorijev dizajn koristio je umetke i vijke s navojem kako bi se ploča mogla premjestiti i podesiti s lakoćom. Ideja će se ubrzo uhvatiti i utrla je put modernom stilu podesivih bitve koje koriste svi brendovi cipela.
‘Sa ski čizmama su vam potrebne samo mašine da ih napravite – ne morate imati toliko vještina. Ali da biste napravili tehničku biciklističku obuću, prvo morate biti obućar', kaže on. Naravno, dobri zaposleni su takođe bili neophodni da bi Signori pokrenuo svoj posao, i on me impresionira kako je uvek imao dobre radnike, od kojih su mnogi započeli posao sa 15 godina i ostali do penzije.
Njegove uspomene uzrokuju da postane življi. 'Ovo nije posao koji radite sa kompjuterom', kaže on. „Radiš to rukama [on mi opet nudi dlanove], a za to moraš rano početi i naučiti svoj zanat.“
Očigledno smeta Sinjoriju što moderna radna snaga ne slijedi nužno njegovu radnu etiku, jer mi govori kako je ovih dana teško pronaći dobar kadar poput onih s kojima je odrastao.
‘Nakon što sam vidio te ljude u penziji, nisam ih mogao zamijeniti. Mlađi momci imaju sasvim drugačiji mentalitet', kaže on. Priznaje da se bori da se prilagodi radu s novim generacijama. Rosella se ubacuje u ideju da joj je otac malo zapeo na putu, ali se brzo brani.
‘Moja teorija je oduvijek bila raditi stvari na najbolji način, ali danas to nije tako lako. Moji radnici i porodica mogu reći da sam negativan, ali ja bih rekao da sam realan. Nikad ne želim da izgubim. Da biste pobijedili, morate biti strastveni i potpuno posvećeni. Kada izgubim ili pogriješim, jako sam uznemiren samim sobom, pa je ključno da napravim što manje grešaka i da učim od nekoliko koje napraviš.’
U sjedištu Sidija u Maseru ima oko 70 zaposlenih, od kojih polovina radi u radnji, gdje se i dalje izrađuju sve vrhunske cipele. U blizini, Sidi ima i laboratoriju sa još 30 zaposlenih koji se bave istraživanjem i razvojem za nove vrhunske proizvode, ali najveći sektor radne snage je u fabrici kompanije u Rumuniji, koja zapošljava oko 240.
Ovo je nešto drugo što gnjavi Signori. „Šteta što sam fabriku van Italije morao preseliti u Rumuniju. Nije, kako svi vole da misle, ušteda na troškovima – jednostavno ljudi koji žive ovde u Italiji ne žele da se bave ovakvim poslom. To me rastužuje. U prošlosti ste mogli naći ljude za šivanje gornjeg dijela, ali ovi kvalifikovani radnici ovdje više nisu dostupni. Moraš izaći van da ih nađeš. Možete provjeriti moje račune i fakture ako želite. Pokazat ću vam da je često zapravo skuplje napraviti proizvode u Rumuniji, uz dodatne troškove slanja i tako dalje. Radije bih da imam još 150 zaposlenih i da izgradim fabriku pored nas. Imamo zemlju. Jednostavno nemamo ljude koji su spremni da rade taj posao.’
Pogled njegove kćeri govori Signori da je možda vrijeme da se krene dalje. Pogleda me i kaže: 'Rosela je diplomatska. Ja sam pravi govornik.’
Ruke na pristup
Na podu tvornice radnici sjede za šivaćim mašinama ili hrane džinovske naprave dijelovima cipela ili čizama za motocikle – Sidijev drugi fokus na proizvod. Soba bruji od konkurentnih zvukova kanala za čišćenje zraka (koji se koriste za ublažavanje arome ljepila), mašina i transportnih traka.
Na jednoj radnoj stanici žena, Marta, šije jarko ružičaste gornje dijelove za par prilagođenih cipela za profesionalnog trkača Nacera Bouhannija iz tima Cofidis. Po prostoriji stotine svijetlo plavih cipela su u različitim fazama proizvodnje. Ispostavilo se da su ovo nova ograničena verzija Chris Froomea Sidijevog vrhunskog Wire Carbon Vernicea.
Rosella ističe jednu mašinu koja ne bi izgledala neumjesno u filmu o Terminatoru. Njegov zadatak je da omota gornji dio oko zadnjeg koristeći složenu kombinaciju mehaniziranih ruku, a može proći kroz 1.500 cipela dnevno. Uprkos impresivnoj automatizaciji, i dalje su potrebne ljudske ruke da završe mnoge zadatke, a svaku fazu na putu provjerava iskusni par očiju.
Posljednja cipela – čvrsta jezgra oko koje je gornji dio rastegnut – je srž procesa u smislu kako će ta cipela na kraju pristajati. Za vrhunske profesionalce, Sidi će izraditi po narudžbini, a u jednom kutu sobe nalazi se regal sa stotinama obojenih plastičnih stopala koji je svetilište velikana biciklizma. Uprkos detaljnoj potrazi, ne mogu da nađem poslednjeg koji nosi Froomeovo ime. 'On samo ima standard zadnji', kaže Rosella. 'Isto kao i cipele koje možete kupiti u trgovinama.'
Možda je jednostavno previše pristojan da bi zahtijevao poseban posljednji, ili može biti da ima vrlo standardan oblik stopala. U svakom slučaju, neće proći mnogo vremena pre nego što će par plavih Sidija, možda čak i od onih koje smo danas vidjeli kako obilaze oko nas, juriti po Francuskoj. Ne mogu a da se ne zapitam hoće li Froome iskušati sudbinu ove godine i tražiti nekoliko dodatnih žutih parova.
sidisport.com
