Lance Armstrong ostaje parija u biciklističkom sportu, ali mnogi drugi bivši doperi su još uvijek prihvaćeni. Je li njegova kazna nesrazmjerna?
1999. godine, kada je Lance Armstrong slomio opoziciju i osvojio svoj prvi Tour de France, David Gaudu je imao dvije godine. Ne može biti oštrijeg simbola koliko je vremena prošlo otkako je Armstrong započeo svoju dominaciju na Touru od prizora Gaudua, mladog francuskog perspektivnog igrača s naočarima koji je ove godine debitirao za Groupama-FDJ na Grand Départu Toura u Vendei.
Gauduu, Armstrong mora izgledati gotovo jednako udaljena figura kao što je Eddy Merckx bio Armstrongu. Ipak, Amerikanac, u još većoj mjeri od Merckxa, nastavlja da se nadvija nad sportom, a njegova sjena i dalje pada posebno na Tour de France.
Bila je to, na kraju krajeva, trka u kojoj je Amerikanac pobedio – a zatim izgubio – sedam puta.
Armstrong ostaje referentna tačka za sve sportske bolesti. Ako je američka antidoping agencija vjerovala da je time što mu je oduzela sedam titula i doživotno zabranila bavljenje sportom, povukla crtu ispod afere ili ga izbacila, bila je u zabludi.
Zaista, ove dvije odluke samo su pomogle da se započne novi, tekući narativ i problem ili zagonetka koja ostaje neriješena: šta učiniti s Armstrongom, i njegovim rezultatima (neki poništeni, drugi ne), i njegovim današnjim statusom ?
Pad diva
Odluka USADA-e protiv Armstronga donesena je u jesen 2012. To je bilo sedam godina nakon njegove posljednje pobjede na Touru i dvije godine nakon njegovog drugog penzionisanja.
Zaista je Armstrongov katastrofalan povratak za 2009. i 2010. pokrenuo niz događaja koji će ga srušiti.
Kada je objavila svoju obrazloženu odluku, USADA je nazvala slučaj Armstronga i njegovog tima US Postal 'najsofisticiranijim doping programom u istoriji sporta'.
Skoro šest godina kasnije, sa još toliko otkrića o razmjerima dopinga 1990-ih i 2000-ih, a da ne spominjemo prevaru koju sponzorira ruska država, to se sada čini naivnom tvrdnjom.
Prenapuhana ili ne, činilo se da je presuda osmišljena da izdvoji Armstronga kao poseban slučaj i učini ga parija.
Drugi su imenovani u izvještaju USADA-e, uglavnom kao svjedoci protiv Armstronga i US Postala, ali iako je njihov doping bio sličan, njihov tretman je bio veoma različit. Bili su zviždači, a samim tim i heroji.
Armstrong je bio poseban slučaj iz nekoliko razloga. Za početak nije sarađivao sa istragom, a za razliku od ostalih optužen je ne samo za doping, već i za m altretiranje, prinudu i neprijatno ponašanje.
Još jedan faktor, možda, bio je to što je bio sedmostruki pobjednik Toura: loptica, najveći zupčanik u korumpiranoj mašini.
Armstrong nikada nije hteo da ode tiho. Postojala je mala – zapravo, ogromna – stvar federalnog slučaja koja je trebalo da se pozabavi, što ga je moglo koštati i do 100 miliona dolara.
Budući da je sponzor tima, US Postal, bio u vlasništvu vlade, Armstrong je zapravo bio tužen za odštetu, iako je tvrdio da je publicitet nastao kada su US Postali bili naslovni sponzori između 1999. i 2004. godine bio u banci.
Doping je bio nebitan, Armstrong i njegovi advokati kao da su se svađali. Američka poštanska služba je željela publicitet i dobili su ga.
Slučaj protiv Armstronga trebao je biti saslušan tokom ljeta. Ali početkom maja stvar je završena kada se Armstrong nagodio za 5 miliona dolara.
Vest je prijavljena kao 'pobeda' za Armstronga i mnoge je ljude naljutila. Očekivali su, možda čak i nadali, da će on biti finansijski uništen. U slučaju da je ostao malo siromašniji, ali jedva da je siromašan.
Slijepa pravda?
Oni sa direktnim iskustvom nekih Armstrongovih ponašanja teško da će mu ikada oprostiti, a zašto bi?
Postupio je sa nekim ljudima veoma loše, među njima i Grega LeMonda i njegove supruge Keti, italijanskog jahača Filipa Simeonija i Betsi Andreu, supruge Armstrongovog bivšeg saigrača, Frenkija.
Betsy Andreu, posebno, nastavila je da bude otvorena i glasna u svojim kritikama Armstronga, i na to ima potpuno pravo.
Ali postoje dobri razlozi zašto, u civilizovanom društvu, pravdu dijele nepristrasne vlasti, a ne žrtve zločina.
U slučaju Armstronga, vrijedi se zapitati: da li je njegova kazna proporcionalna? Da li je to bilo zasnovano na logici, razumu i presedanu, ili je previše dugovalo emocijama, uz obmanu, m altretiranje, a možda čak i čitavu premisu Armstrongove 'priče' – u kojoj tip preživi rak da bi se vratio i osvojio najteži događaj na svijetu – sve uračunato?
Da li je važno? Ipak je to samo sport. Kako je rekao Jonathan Vaughters, jedan od svjedoka koji je svjedočio protiv Armstronga, profesionalni sport je privilegija, a ne pravo.
Armstrongu jedva da je uskraćena sloboda; jednostavno mu nije dozvoljeno da učestvuje u biciklističkim utrkama niti da bude uključen u službenom svojstvu.
S obzirom da je upravo napunio 47 godina, Armstrong teško da će se ponovo takmičiti na najvišem nivou, ali bez zabrane nesumnjivo bi učestvovao u triatlonu, trkačkim događajima, možda čak i biciklističkim trkama, protiv takmičara svojih godina.
Spriječiti ga u tome čini se poštenim prema onima protiv kojih bi se takmičio. Ali spriječiti ga da prisustvuje utrkama u službenom svojstvu može izgledati pomalo apsurdno kada pogledate okolo na Tur de Fransu i uočite toliko optuženih ili priznatih narkomana koji rade u timovima, za medije ili čak za samu organizaciju.
Od početka 2017. Armstrong je u tri navrata spriječen da prisustvuje trkama u službenom svojstvu.
Prvi je bio Colorado Classic 2017. godine, gdje su ga pozvali organizatori da dođe i predstavi svoj podcast sa trke.
Drugi je bio na ovogodišnjoj turneji po Flandriji, gdje je bio pozvan da učestvuje u javnom događaju, a nedavno mu je dozvoljeno da prisustvuje startu Giro d'Italia u Izraelu, ali samo sa shvatajući da mu neće biti data medijska akreditacija.
Armstrong je ipak otišao u Kolorado i napravio svoj podcast, ali se povukao iz namjeravane posjete Flandriji nakon što se novi predsjednik UCI-ja, David Lappartient, lično uključio i jasno stavio do znanja da ne misli da Armstrong ne bi trebao nigdje biti u blizini događaja.
Na Điru, Armstrong najbliže trci bilo je trčanje duž plaže u Tel Avivu na dan kada je 2. faza završena na obali mora.
Armstrong se čini nepomućenim. Već nekoliko godina polako se vraća u javni život, uglavnom kroz svoj podcast, The Forward Podcast, u kojem intervjuiše eklektičan izbor gostiju iz svijeta sporta, biznisa i zabave.
Prošle godine je započeo dnevni podcast tokom Tour de Francea, koji je nastavio na polu-redovnoj osnovi, ponovo svakodnevno na ovogodišnjoj turneji.
Ima znatan broj sljedbenika – Armstrong kaže da je dnevna publika oko 300.000 tokom turneje – vjerovatno od članova javnosti koji su spremni da oproste, ako ne i zaborave, štetu koju je njen voditelj nanio reputaciji događaj.
U sportu, međutim, malo je onih koji su spremni oprostiti, barem ne javno.
Biciklista je prišao velikom broju trenutnih vozača, a odgovor gotovo svih bio je da drže bezbednu udaljenost od Armstrongove kontinuirane toksičnosti.
Jedan izuzetak bio je Ian Boswell, Amerikanac koji je debitovao na ovogodišnjoj turneji za Katusha-Alpecin.
Dobri i loši
Boswell ima lične razloge da zauzme nijansiraniji pogled na Armstronga.
'Moja veza sa Lanceom seže u djetinjstvo', kaže za Cyclist. 'Trkao se protiv mog oca 1980-ih kada su se oboje bavili triatlonom. Moj tata je bio na kraju karijere, a Lance je bio nadobudni.
'Prvi put sam ga zapravo sreo 1998. godine, nakon što se oporavio od raka i kada se vraćao – bilo je to neposredno prije nego što je otišao i vozio Vueltu [gdje je Armstrong bio četvrti, prvi znak da je mogao bi postati kandidat za Grand Tour nakon svog povratka]. Bilo je to na Cascade Cycling Classic u julu.
‘Moj tata ga je pronašao nakon kriterijuma u centru grada. Razgovarali su i Lance mi je dao svoju malu biciklističku kapu. Držao sam ga kao cijenjenu imovinu. Nosio sam ga jednom, ispod biciklističke kacige, na nacionalnom juniorskom hronometaru – bio sam 14.
‘Nastavio sam da se razvijam kao jahač, napredujući kroz rangove, gledajući Tour de France svakog ljeta i bio sam zaista inspirisan Lanceom, i na kraju sam stigao u njegov Livestrong tim. Bio je to razvojni tim za mlade vozače.
‘Imali smo trening kamp u Austinu u Teksasu, koji se poklopio s mojim 21. rođendanom, pa je Lance priredio zabavu za mene. Popio sam svoje prvo legalno alkoholno piće u njegovoj kući.’
U 2013. Boswell je postao profesionalac za Team Sky. U to vrijeme, cijeli sport je bio potresen od izvještaja USADA-e i naknadnih potresa, uključujući Armstrongovo televizijsko priznanje Oprah Winfrey.
Postojao je intenzivan fokus na Sky, takođe, sa članovima osoblja koji su otišli nakon Armstrongove bombe, priznavši da su dopingovali u prošlosti.
Boswell priznaje da se našao rastrgan između svog ličnog iskustva sa Armstrongom i pritiska da ga osudi i distancira od njega.
Bradley Wiggins, Boswellov novi timski kolega i aktuelni šampion Toura, bio je otvoren u svojim kritikama.
Boswell kaže: 'Pitali bi me o Lanceu i nisam želio da zvučim kao da podržavam nekoga ko je varao, ali sam također osjećao da bi bilo nepravedno ne spomenuti da je i on bio heroj iz detinjstva, koji mi je dao interesovanje za biciklizam, i stopalo gore kroz njegov razvojni tim.
Prepoznao sam da ne bih radio ono što sam radio bez Lancea.
‘To je nezgodno, jer je Lance učinio toliko toga da razvije biciklizam u SAD-u,’ dodaje Boswell. 'Učinio ga je cool, uveo ga je u mainstream. Mogao sam da se pojavim u školi i kažem da sam biciklista i da budem prihvaćen.’
Zagonetka za Boswella, i nesumnjivo druge koji su odrasli gledajući Armstrong Tours, najbolje se može sažeti po njegovim navikama gledanja kada je na svom turbo trenažeru.
Kada je zima u Vermontu previše hladna ili snježna za vožnju napolju, Boswell gleda stare trke na YouTubeu. „Ne gledam Điro 2016, gledam turneju 2001“, kaže on.
Prepisivanje historije
Da li saznanje koje sada imamo – da su Armstrong i većina njegovih rivala koristili doping u industrijskim razmjerima – ne obezvređuje te Toure, niti uništava bilo kakvo uživanje u njihovom gledanju? Nije bilo stvarno.
‘Teško je objasniti, ali ovo su trke na kojima sam odrastao i kada ih sada ponovo gledam, kao da mi je ponovo 10 godina’, kaže Boswell.
‘Ne radi se samo o utrkama, nego u komentarima, glasovima Liggetta i Sherwen, i svih vozača. To je tako ikona mojih godina formiranja, pretpostavljam.
‘Tur je bila jedina trka koju sam gledao svake godine – to je bila jedina trka koju ste mogli gledati u SAD-u.’
Boswellovi komentari uredno sažimaju problem koji Tour i sport imaju u suočavanju sa Armstrongovim godinama: trke su se desile, a one žive u sjećanjima svih koji su ih gledali, čak i ako se zapisi pretvaraju da nisu.
Što se tiče problema samog Armstronga, Boswell je zapanjen nedosljednošću u tretmanu priznatih dopera.
‘Kazna nema smisla kada vidite da su drugi jahači i dalje istaknuti’, kaže on. „Vidite Richarda Virenquea na francuskoj televiziji i Michaela Rasmussena na danskoj TV.
‘U timovima ima mnogo momaka sa sličnom istorijom, ljudi koji su bili umiješani u doping, ali koji to sigurno ne forsiraju mladim vozačima.’
Možda je prava lekcija iz priče o Armstrongu da, u dobru ili zlu, ne možete prepisati istoriju.
Štaviše, mnogi bi tvrdili da ne biste trebali, i da bi brisanje jednog jahača iz knjige rekorda, uz ignoriranje sličnog ponašanja tolikog broja njegovih vršnjaka, mogao biti dobronamjeran, ali pogrešan način rješavanja problem.
Čovjek koji nije bio tamo
Neki ljudi u sportu bi tvrdili da je iscrtavanje Lancea Armstronga iz historije Tour de Francea završeno.
Kada je Bradley Wiggins odjahao do pobjede na turneji 2012., Armstrong je i dalje bio istaknuta ličnost, čak i ako zapravo nije bio tamo lično.
U Village Départu, koji se svakog jutra postavlja u početnom gradu, bilo je velikih isječaka izbora legendi Toura, uključujući kvintet petostrukih pobjednika. Armstrong je bio tamo zajedno sa Jacquesom Anquetilom, Eddyjem Merckxom, Bernardom Hinaultom i Miguelom Indurainom.
Ali kada se obrazložena odluka USADA-e pojavila nekoliko sedmica kasnije, sve se promijenilo.
Sljedećeg jula, kako je izdanje iz 2013. počelo, dok su izrezi velikana ostali u Village Départu, onaj Armstrongov je magično nestao bez traga.
Na trci 2018. nije bilo nikakvog znaka Armstronga, a jedva da se pominje njegovo ime.
Ipak, 2019. Turneja će početi u Briselu, dijelom kako bi se obilježila 50. godišnjica prve pobjede na Touru najvećeg od svih njih, Eddyja Merckxa.
Ljudožder se i dalje slavi i slavi, što je nešto što bi neki rekli da je nedosljednost, a drugi bi mogli nazvati licemjerjem.
Merckx je također imao svoje sukobe s vlastima sa dva neuspjela testa na drogu. To ga jedva čini neobičnim među legendama sporta, ali naglašava da je, bez obzira na to da li je Armstrongova kazna pravedna i proporcionalna, ona svakako jedinstvena.
Ilustracija: Paul Ryding
