2018 je, upravo smo imali još jedno izdanje Paris-Roubaixa, a pakao sjevera je još uvijek izvan granica za ženski peloton
Sjećate li se kada ste bili dijete i kada vam je rečeno da ne smijete nešto učiniti, ali vaš stariji brat ili prijatelj može? Pretpostavljam da vas je to još više poželilo, zar ne? Scenario da vam se kaže da ne možete imati, ili da nije moguće, je redovan dijalog koji žene koje čine peloton Women's WorldTour moraju izdržati.
Poput zabranjenog voća u rajskom vrtu, ili u ovom slučaju kaldrme u paklu sjevera, osjeća se više nego ikad da je ženska rasa nadohvat ruke, ali trenutno i dalje ostaje na listi zabranjenih.
U razgovoru sa Iris Slappendel, bivšom pro-biciklistkinjom i osnivačicom The Cyclists' Alliance, Hannah Barnes, vozačicom Canyon-SRAM-a, i Pauline Ferrand-Prevot, bivšom svjetskom prvakinjom i saigračicom Barnesa u Canyon-SRAM-u, bilo je više nego očigledno da postoji pravi apetit za ženski Paris-Roubaix.
To je najvažniji proljetni klasik u kalendaru WorldTour-a i trebao bi biti jedna od lakših utrka za ženski peloton.
'U pelotonu o kojem govorimo godinama, voljeli bismo imati Paris-Roubaix,' kaže Slappendel.
'Ozbiljno bih razmišljao o povratku u karijeru ako bi Paris-Roubaix bio u kalendaru. Stalno govorim svima da ne trebamo kopirati muški biciklizam i mi smo sport za sebe, ali s druge strane postoji istorija biciklizma koja je također lijepa' Slappendel, poznati krstaš za napredak ženskog pelotona, dodaje.
Kao francuski jahač, Ferrand-Prevot je takođe veliki zagovornik postojanja trke, čak i ako ona ne odgovara nužno njenom skupu vještina: 'Mislim da bi bilo sjajno imati, ne samo zato što Ja sam Francuz, ali zato što je to jedna od najljepših trka u kalendaru.'
Za one od vas koji su ikada bili na Velodromu Jean Stablinski na jedan dan u godini kada zasvijetli, bit će vam poznato 200 iskrivljenih lica koja ulaze, bjeloočnice koje se probijaju kroz šljunku sjeverne Francuske, blato i prašina koja ih malji na kraju ove trke.
Prizor je za pogledati, čak i kao obožavatelj osjećate kako vam se naježi koža.
'Znam da ima toliko muških jahača da se naježe, bez obzira da li im je to prvi ili sedmi put da voze kad dođu na velodrom,' kaže Barnes. 'Bilo bi super da jednog dana možemo osjetiti istu količinu emocija.'
Pa zašto se to ne može dogoditi?
Uvijek se navodi nekoliko klasičnih razloga zašto se ovakve utrke ne mogu izvoditi. Jedna je da ljudi izgleda vjeruju da jednostavno nema apetita za to.
Ovdje podaci počinju da dolaze do izražaja i dokazuju da danas, dok govorimo ili tehnički čitamo, to nije slučaj. Evo samo dva primjera statistike sa flamanskih TV kanala o tome koliko su gledalaca ženske trke, Gent-Wevelgem i Driedaagse de Panne privukle na svoje ekrane ove godine.
Daam Van Reeth, koji je istraživač sportske ekonomije, izgleda da je u potrazi za prikupljanjem sve više i više ovih podataka kako bi uzvratio zamjernicima.
Tokom prošle sedmice čuo sam da su ove brojke citirane u mnogim prilikama. To znači da ženski peloton ne juri samo za jednakošću na osnovu ideologije da bi trebalo da imaju trku jer je to pošteno, iako je ovo očigledno valjan argument.
Ali da postoje dokazi da postoji potražnja; a tamo gdje postoji potražnja, ponuda bi trebala uslijediti, i u određenoj mjeri jeste, ali kao i uvijek u biciklizmu je spora.
Prava razlika je kada navijači imaju priliku da vide i žensku trku pored puta. Hannah Barnes pokušava prenijeti svoje osjećaje utrke uz Kemmelberg i kako je to imati hiljade razularenih navijača koji viču ohrabrenje: 'Prošle sedmice u Gent-Wevelgemu trkajući se uz Kemmelberg baš kao i momci, bilo je toliko ljudi koji su nas bodrili, buka je bila nevjerovatna, a i toliko britanskih zastava što je bilo stvarno, stvarno super.'
Da li je potrebno da se trke održavaju istog dana, pitam Barnesa.
'Da, definitivno mislim da je zaista važno da to bude istog dana, da imamo atmosferu, da nas toliko ljudi gleda i bodri,' kaže ona.
'Osetili ste to prošle godine u Liježu i Amstelu [nedostatak gužve]. Znam da je stvarno sjajno što su nam organizirali žensku utrku, ali završili smo, mislim, više od 3 sata prije muškaraca i definitivno ste mogli osjetiti da uz uspone nije bilo nikoga tko bi nas bodrio i cilj je bio samo malo razočaran.'
Na nekim utrkama TV prijenos se zapravo prebacuje s muških na ženske kako bi prikazao zadnjih 30 ili 40 km njihove utrke.
Kada se muški peloton trka preko 200 km, to zaista ne bi trebalo smatrati problemom. Češće nego ne u muškim trkama ništa se zapravo ne dešava do poslednjih 100 km, Barns objašnjava: „Znam da muškarci provedu oko 60 km sustižući jedni druge i pitajući se kako su svi.
'Razgovarao sam sa nekim od momaka koji voze Milano-San Remo i rekao sam im, "vau, to je tako dugo 300 km?" I oni su kao "pa da, ali prvih 150 km je baš kao trčanje u klubu, samo se voziš oko pelotona i vidiš svakoga, sustižeš svakoga, a onda 150 km do kraja je kada stvarno počinje".'
Dakle, dok je gledanje kako momci imaju dobru staru nadoknadu sasvim u redu(?), sigurno bi fanovi radije gledali neki eksploziv do trke na žici, dok se momci zagrijavaju?
Povlačenje ranga
Čekaj, šta ja to čujem? Oh da, trka Paris-Roubaix Juniors održava se istog dana kada i Elite Men's. Još jedna prepreka.
Ovo se lako ispravlja, Elitne ženske trkačice, one koje pokušavaju da zarađuju oskudan život od trkanja, trebale bi daleko nadmašiti trku amatera. Tačka!
Jedina pozitivna stvar koja se može uzeti iz ovoga je da se trka prije Elite Men'sa već radi, tako da se lako može zamijeniti.
Juniorska trka takođe završava u 14:30 ispred elitne muške u 16:30, elitna ženska trka ne bi trebalo da završi duže od sat i po ispred muške.
Ovo onda daje priliku za ceremoniju dvostrukog podijuma sa muškarcima i ženama. To takođe znači da je veća verovatnoća da će novinari moći da pokriju cilj obe trke na velodromu, što je inače teško uraditi ako završe sa mnogo sati razmaka.
Pokrivenost je ipak ključna.
Ženski Paris-Roubaix? Ne možete biti ozbiljni
Ako postoji neko ko još uvijek misli da žene ne shvaćaju ozbiljno utrke na svojim motociklima ili da je trka poput Pariz-Roubaix preteška i da neće održati dovoljno dobar šou: Pustite me zaustaviti vas tu i počastiti vas anegdotom sa turneje po Flandriji prošlog vikenda.
Annemiek van Vleuten osvojila je treće mjesto, ali tek nakon što je oborena u sudaru, iščašila je rame, vratila se na bicikl, ubacila ga i onda bolno uspjela da se vrati grupi i sprint za liniju.
Siguran sam da tvrdoglavci Flandrije nisu mogli učiniti ništa drugo nego pozdraviti taj čin čiste uporne odlučnosti da se utrkuju na biciklu.
Ali ako želimo da se uozbiljimo, hajde da na trenutak razgovaramo o nagradnim torbicama za ženske trke. Uz ovo Energy Women’s Tour koji je prije samo nekoliko sedmica najavio da će uz podršku njihovog sponzora Ovo Energy od ove godine novčanica biti jednaka i za Women’s Tour i za Tour of Britain.
'Jednostavno je teško jer ne želite da prisiljavate organizatore da održe utrku i ponekad osjećate da mnogi organizatori utrke to rade jer osjećaju da moraju.
'Stvarno želite da neko to uradi zato što to želi i ulaže trud da se trka oseća zaista dobro za nas i vredna truda,' kaže Barnes.
'Mislim, ne želim biti negativan ili nešto slično, ali upravo sam došao u svoju hotelsku sobu i jučerašnja utrka [Dwars Door Vlaanderen] priručnik je bio na krevetu i pobjednik muške trke je dobio 16 €, 000, a pobjednik u ženskoj konkurenciji je dobio 370 €. A ja sam bio kao šta? To je TAKO drugačije.
'Znam da ljudi kažu da su muškarci uradili 60km više, ali ipak. Mi se žrtvujemo kao i muškarci, ' je ono što ispuhani Barnes dodaje kada se razgovor prebaci na ovu uvijek kontroverznu temu.
Čak i ProcyclingStats ove sedmice skočio je na Twittersphere i objavio svoje gađenje zbog velikog nejednakosti u novčanoj nagradnoj igri između muškaraca i žena na Tour of Flanders.
Kako ova strana sporta nastavlja da raste, rastu i stavovi organizatora koji vode događaje. Ako Ovo Energy vidi korist u publicitetu koji dobija priznajući da je i muškarcima i ženama potrebno podjednako nagrađivanje za žrtve koje podnose za svoj sport, onda se nadamo da će i drugi podići svoje žmigavce.
Povratak u budućnost
Postoje mnogi dijelovi ženskog biciklizma koji izazivaju veliku frustraciju, ali postoje mnoge stvari koje počinju da se mijenjaju i postoje ljudi koji pokazuju ogromnu količinu strasti kako bi omogućili da se to dogodi.
Slappendel je jedna od njih, a sa The Cyclists’ Alliance ona želi stvoriti pokret koji oslobađa i ohrabruje ženski peloton da se bori za ravnopravniju budućnost.
Čak je i Mark Cavendish nedavno pohvalio fondaciju i jedinstvo koje pruža.
'Mislim da je važno da oni [ženski peloton] shvate da je to za sljedeću generaciju i da moraju vidjeti širu sliku,' kaže Slappendel.
'Ženski biciklizam se trenutno mijenja i zaista se kreće u dobrom smjeru, ali važno je da vozači budu dio promjene i da sjedimo sa dionicima za stolom i da smo dio rasprava, ' kaže Slappendel.
Jedina nada je da će se ova generacija utrkivati sa vlastitim Paris-Roubaixom; kao najveći organizator biciklističkih trka na planeti, ASO već veličanstveno kasni za sto.
Postoji cijeli drugi peloton koji je spreman pokazati da će, ako im se pruži prilika da se suoče sa zabranjenim, više nego nagraditi održavanjem sjajne predstave.
Pakao sjevera neće znati šta ga je pogodilo.
I UCI i ASO su se obratili za komentar na ovu temu: prvi je odbio da komentariše, au vrijeme objavljivanja drugi nije odgovorio
