Turneja 2018 će uključivati procesiju u Pariz na 21. bini, ali da li je vrijeme da se prekine sa tradicijom?
Pariz: to je grad snova, grad svjetla, grad domaćin i Ryder kupa 2018. i Olimpijskih igara 2024. Za neke je to i grad tako predvidljivih finala Tour de Francea.
Završna etapa iduće godine, sada znamo, pratit će provjerenu formulu, naime početak etape u predgrađu, malo šampanjca na prilazu bulevarima, fotografiranje s pobjednicima u klasifikaciji poređanim preko put, i na kraju ludi sat trkanja koji je dostigao vrhunac sa sprintom u sumrak na pariskoj kaldrmi.
Svake godine od 1975. Tour peloton se zaustavio na Champs-Élysées u frenetičnom završetku tronedeljne trke.
Pariški finiš je sada tako čvrsto utkan u tkaninu Toura da je očigledno izliven u kamenu.
U zavisnosti od vašeg gledišta, završna faza Toura je ili najspektakularniji i najgrandiozniji završetak najveće biciklističke utrke ili je to ponavljajući i zamoran anti-vrhunac koji čini više za turističku zajednicu Pariza nego za biciklizam.
Vuelta a España slijedi ovaj primjer, sa svojom kružnom trkom u Madridu, ali Giro d'Italia – koja za razliku od španjolske kolege još nije u vlasništvu matične kompanije Toura, ASO – povremeno odstupa od tog trenda Grand Toura i nedavno je to učinio sa zapanjujućim efektom.
Ko će ikada zaboraviti nezaboravan vrhunac Đira 2017. kada je Tom Dumoulin odbio svoje rivale i upravljao svojim živcima na vrhunskom hronometaru u Milanu kako bi postigao ukupni uspjeh?
Pa ipak, scena Toura u Parizu – zajedno sa tim početkom u predgrađu, flautama šampanjca i nošenjem saobraćajnih čunjeva – sada je toliko ukorijenjena u tradiciji Toura, toliko je neizbježna, da se čini gotovo nemoguće odbaciti.
Ali zašto? Grand Départ je svake godine drugačiji, Alpe d’Huez nije svake godine na turneji, kao ni Col du Tourmalet, Mont Ventoux, cilj etape u Montpellieru ili vožnja na hronometar u Marseilleu.
Pa zašto je ova faza uvijek ista? A ako je uvijek isto, nije li to zapravo samo egzibiciona utrka?
I, s obzirom na to da su sve ukupne pozicije navodno već zacementirane, osim onih 15-ak minuta koje su prethodile tom završnom, veoma željenom i iscrpljujućem sprintu, da li to zaista nešto znači?
Također, šta će se desiti, na primjer, ako je turneja preblizu za poziv? Šta se dešava ako su vremenski razmaci tako mali dok peloton stigne u Pariz da je ukupna pobeda još uvek u toku? Šta je bonton? Ko odlučuje o tome da li kandidati mogu nastaviti da ga ubijaju?
Hipotetički rečeno
Stojeći u zagušljivoj i opresivnoj vrućini startnog sela u Marseilleu na vožnji na hronometar na Tour de France 2017., gledajući vođu tima Rigoberta Urana kako se zagrijava, šef Cannondale-Drapac Jonathan Vaughters razmišlja o tome šta ako u tom događaju Kolumbijca koji smanjuje zaostatak za liderom trke Chrisom Froomeom.
Sljedećeg dana peloton stiže u Pariz, ali šta bi Cannondale-Drapac uradio da je Froomeova ukupna prednost smanjena na samo nekoliko sekundi?
‘Ako su tri, četiri sekunde…?’ retorički kaže Vaughters. „Hmmmm. To je zanimljivo.’
Pitamo Vaughtersa da li postoji određeni vremenski razmak kada kažete, 'OK, prihvatamo da ste osvojili Tour?
‘Ne znam’, odgovara on. „Mislim, šta ako bi u Parizu padala kiša i bila bi klizava na kaldrmi kada je trka? Ali svaki put kada je na cilju u Parizu postojao mali razmak, bilo je hronometar.
‘Bili su Greg LeMond 1989. i Jan Janssen 1968., ali su oba turneja završila sa hronometarom. Dakle, ako je razmak između Frooma i Urana bio tri ili četiri sekunde? Iskreno da ti kažem, stvarno ne znam…’
Razmišlja na trenutak i nastavlja: 'Realno, ako je razmak manji od deset sekundi, onda možda postoji šansa da se podijelite u pelotonu. Ali ako je veći od deset sekundi, mislim da je vjerovatnoća da će ga neko prihvatiti minimalna.’
Ako bi, hipotetički, Uran pokušao osvojiti Tour na Champs-Élysées, da li bi došlo do ispadanja?
‘Pa, ta faza je nekako sveto’, kaže Vaughters. „Sa svim tim ljudima moramo da radimo 250 dana u godini, pa je ponekad dobro biti džentlmen.“
Proba na vrijeme
Sprint finiš na Champs-Élysées može biti sakrosan, ali kao što smo upravo spomenuli, dva od najupečatljivijih završetaka Tour de Francea – 1968. i 1989. – oblikovali su hronometar na litici u finalu dan.
Nema sumnje šta je bilo uzbudljivije, i obično se smatra najuzbudljivijim ciljem Tour de Francea u istoriji – vožnja na hronometar u Parizu u kojoj je Amerikanac Greg LeMond remontirao Francuza Laurena Fignona kako bi pobijedio u utrci 1989.
Te slike razrogačenog, nevjerničkog i likujućeg LeMonda kako skače od radosti, i Fignona koji se u suzama srušio na kaldrmu nakon što je pustio da mu ono što bi bila treća pobjeda izmakne kroz prste, prešle su u folklor Toura.
LeMond, koji je pobijedio s najnižom razlikom - samo osam sekundi - nakon što je preokrenuo svoj zaostatak do Fignona u toj vožnji na hronometar od 24,5 km, vjeruje da je vrijeme za promjenu.
‘Mislim da bi s vremena na vrijeme trebali završiti s hronometarom’, kaže nam LeMond. 'Imajte etapu kada možete izgubiti utrku posljednjeg dana.
‘Nikada mi se nije sviđala „parada“na Champs-Élyséesu, gdje se samo nadaš da se nećeš srušiti prije nego što stigneš do cilja. OK, znam da vole da ga imaju, ali s vremena na vrijeme bi to trebali pomiješati.’
S obzirom na to da veći timovi WorldTour sada planiraju svoje Grand Tour kampanje na sve više forenzičkih detalja, uz pomoć budžeta koji im omogućava da unajme najbolje vozače, a zatim orkestriraju taktiku putem radio slušalica, LeMond se zalaže za dinamičnije i nestabilne rute u pokušaju da utrke budu manje formulisane.
‘Mislim da je dobro promijeniti ritam trke, strukturu trke. Ne bi trebalo da bude bačeno u kamen. Turneja 2017. prije hronometra u Marseilleu – to je bilo prilično blizu.
‘Ali s radijima, vozači se utrkuju do podataka, budu politički korektni i ne napadaju rivale kada imaju problem ili naprave grešku – potrebno nam je više faza koje to razdvajaju. Sa mnom i Fignon-om je bilo jako blisko, ali sada mogu biti tri ili četiri tipa koji su obično tako bliski.’
Dani turneja prošarani dugim etapama vožnje na hronometar – poput onih koje su karakterizirale pobjedu na turneji Bradleyja Wigginsa 2012. – naizgled su prošli, tako da svako vrhunsko kronometar mora još više povećati napetost, posebno sada da se svaka faza turneje prenosi uživo.
Glasine također govore da je direktor Toura Christian Prudhomme ionako manje nego zaljubljen u trke s vremenom i da preferira snažnije i dinamičnije cestovne etape, nešto što se odražava u strukturi turneje 2018..
Upitan da li nedostatak hronometarskih kilometara na Touru 2018. odražava relativnu slabost francuskih vozača kao što su Romain Bardet, Thibaut Pinot i Warren Barguil u disciplini, Prudhomme poriče da je to slučaj.
‘Nema veze s tom odlukom i francuskim nadama – to je više da se izbjegne trka u stagnaciji’, kaže Prudhomme. „Možete dobiti veći jaz u vožnji na hronometar nego u planinama.
‘Sanjam o scenariju kao što je Jacques Anquetil protiv Federica Bahamontesa, kada je rouleur mogao ograničiti svoje gubitke u planinama, a penjači su krenuli u napad da povrate
izgubljeno vrijeme, ali nije tako ovih dana.
‘Zato ima manje hronometarskih kilometara. Bitno je da penjači ne zaostanu dva, tri minuta u vožnji na hronometar, jer je ovih dana to nemoguće nadoknaditi.’
Prudhomme također zna da je i on pod određenim pritiskom da osmisli kurs koji je, ako ne protiv Frooma, barem pro-Bardet. Prije nego što je otkrivena ruta Toura 2018, Bardetov direktor sportista Julien Jardie je rekao: „Ako žele da Francuz pobijedi onda moraju malo prilagoditi stazu.
‘Ne kažem da se potpuno riješite hronometara, ali možda bi mogli biti kraći i brdovitiji? Četiri hronometra, sve dužine 5 km, od kojih tri brdovita – nema problema!’
To sve zvuči dobro, ali bi takođe moglo pomoći ako bi Bardet, poznat po svojoj nevoljkosti da provodi vrijeme u aerotunelima, razvio veće majstorstvo trkanja sa satom.
‘Tri brdovita hronometra, sve apsurdno kratka, samo da bi se osigurala pobeda domaćina? Čak i tada, pametan novac kaže da Bardet – njegov TT bicikl skuplja prašinu dok ovo čitate – i dalje gubi ako ne poboljša svoju aerodinamiku.
Pariz 2017
Rano je jutro 23. jula 2017. Grad svjetla se upravo budi. Na Champs-Élysées, pripreme za završnu fazu turneje, ili 'paradu', kako je Greg LeMond naziva, su u toku.
Otvaraju se kafići na Elizejskim poljima, postavljaju svoje stolove na pločniku, spremni za stalan priliv turista koji su hodočastili da vide čuvenu trku.
‘Velika je zabava’, kaže Alain, jedan od konobara u kafiću Richard. „Ovde je ceo svet – svaka zemlja dolazi na Champs-Élysées za kraj turneje. Zatvaranje puteva nije problem jer Pariz ima toliko velikih događaja.’
Jutarnja kafa za stolovima na trotoaru prelazi u nedjelju popodne. Turske drumske bande zamagljenih očiju su stavile posljednje dodire na ciljnu liniju. Psi tragači i naoružana policija
u pancirima patroliraju barijerama za masu i završavaju područje.
Nakon nedavne serije terorističkih napada, dan je uznemiren za francuske snage sigurnosti. U restoranu Grand Palais, maître’d Nicolas sleže ramenima kada ga pitaju o sve strožem obezbeđenju koje sada karakteriše francuske javne događaje.
‘Ne brinem se za gužvu ili sigurnost’, kaže on. „Ovdje je više policije na Dan Bastilje za proslave – mislim da je to više od sigurnosnih briga, više od mete nego na turneji.
‘Dobro je raditi ovdje danas jer toliko ljudi dolazi da vidi finiš trke u Parizu. Turneja je sada toliko velika da ne mogu da vidim kako se trka završava negde drugde, ' dodaje.
Bez obzira koliko puta strani vozači nose žuto u Parizu, još uvijek ne možete pobjeći od francuske fiksacije na Tour, krugove Champs-Élysées i njegovo mjesto u francuskoj tradiciji. Pariz je dobar za Tour, a Tour je, čini se, dobar za Pariz.
‘Cilj u Parizu je savršen način da se završi turneja’, odlučno kaže Nicolas. ‘Pariz je najbolje mjesto, jer je to jedino mjesto u Francuskoj koje je zaista međunarodno.’
Ali postoji još jedan neizgovoreni razlog, naravno. Sprint do uspjeha u Parizu je možda najpoželjnija etapa za najbolje svjetske sprintere. To je jedini najveći razlog, ili u mnogim slučajevima jedini razlog, oni se drže i pate kroz Alpe i Pirineje.
Pogledajte rutu turneje 2018, njen prvi čin kojim dominira niz etapa koje bi se mogle opisati kao poluklasične, a vrhunac je kaldrmisanom binom do Roubaixa. Zatim proučite planinske ekstreme druge faze.
Ako ste uzeli sprint Champs-Élysées iz turneje 2018, većina vrhunskih sprintera se vjerovatno ne bi ni potrudila da uđe u avion za Alpe nakon etape preko asf alta.
Već pod vatrom Greipela, Cavendishesa i Kittelsa ovog svijeta zbog premalog broja sprinteva, Prudhommeu je potrebno finale Champs-Élysées kako bi ih sve zadržao. To nikad nije istinitije nego na ruti iz 2018. godine, kada će, nakon transfera na jug, Tour postati fest za nepenjače.
Dok se konkurencija povećava između tri Grand Toura u pronalaženju najzahtjevnijih uspona i najtežih puteva, Prudhomme zna da ih može umiriti govoreći: 'Ah, ali uvijek ćemo imati Pariz…'
Tri puta turneja nije završila pariskom procesijom
1903
Izmislile su ga francuske novine da bi povećale tiražu, bilo je neizbježno da Tour de France želi završiti u glavnom gradu nacije.
Završna etapa inauguralne turneje, od Nanta do Pariza, bila je iscrpljujućih 471km i, s Mauriceom Garinom koji je već skoro tri sata ispred svog najbližeg rivala, jedva da je predstavljala vrhunac.
Ali onda, prava neizvjesnost je uvijek bila rijetka u Parizu.
1968
Holandjanin Jan Janssen – koji čak nije ni nosio žuto – prepravio je 16 sekundi prednosti Belgijanca Hermana Van Springela u vožnji na hronometar posljednjeg dana od 55,2 km i iznenađujuće pobijedio za 38 sekundi.
Janssen je već nagovijestio svoje usamljene trkačke sposobnosti, pobijedivši u cestovnoj etapi Turneje 1963. godine, nakon što je nekako stigao na početak 15 minuta nakon što je peloton otišao, a zatim se upustio u potjeru od 80 km.
1989
Pobjeda Grega LeMonda od osam sekundi u Parizu teško da je bila šok s obzirom na njegov pedigre u vožnji na hronometar, ali je potresla rivala Laurenta Fignona i poslala Francuze u zastoj – od tada nisu osvojili vlastiti Grand Tour, s Posljednja pobjeda Bernarda Hinaulta 1985.
‘Gledajući unazad, vidim da je to bio prelomni trenutak’, kaže LeMond. „I pored toga, nikad nisam zamišljao da će Francuzi morati ovoliko čekati.“
