Menadžer tima Madison Genesis govori Cyclistu o spavanju u autima, Pariz-Roubaix i šta možemo naučiti od F1
Biciklista: Osvrćući se na svoju profesionalnu karijeru, jeste li ikada pomislili da će biciklizam postati toliko popularan u Britaniji?
Roger Hammond: Kada sam bio profesionalac u Belgiji [1998. do 2004.] moji saigrači nisu mogli razumjeti animozitet između biciklista i nebiciklista u UK. Pitanje je uvijek bilo oko dostizanja kritične mase. Kada je bilo dovoljno ljudi koji voze bicikle, nije bilo važno šta ljudi u automobilima ili novinari misle o sportu. Ali nikad nisam mogao zamisliti da će postati tako veliki kao sada. Sjećam se da je moja baka – blagoslovi je – rekla: 'Kada ćeš dobiti pravi posao?' Govorio sam ljudima da se bavim oglašavanjem jer sam nakon godina objašnjavanja da li sam dobio platu ili ne, bio iscrpljen. Dobar prijatelj je nedavno kupio novi bicikl i rekao je: ‘Primljeno, nikad nisam znao da si profesionalni biciklista.’ Prijatelji smo decenijama, ali nikada nismo ni razgovarali o tome. Sada je opsjednut biciklizmom. To je bizarno.
Cyc: Jeste li sretni što ste krenuli starom školom na profesionalnu scenu?
RH: Da i ne. Sjećam se kada sam se prvi put preselio u Belgiju nisam bio siguran šta se dešava. Postojala je mješavina straha, brige, težnje i uzbuđenja. Ako slijedite unaprijed određen sistem kao što je danas, vjerovatno će vam oduzeti malo magije, ali ćete puno brže ostvariti svoj puni potencijal. Magija dolazi kada pobjeđujete na WorldTour utrkama, umjesto da još uvijek razmišljate koju hranu ćete doručkovati kada imate 27 godina.
Cyc: Imali ste dugu karijeru, od toga da ste bili Svjetski juniorski prvak u ciklokrosu 1992. do penzionisanja 2010. Koja su vaša najveća sjećanja?
RH: Sve trke se spajaju u jednu i ne mogu se ni sjetiti koje godine sam bio državni prvak. Ali se sećam da sam spavao u autu u Belgiji kada sam se preselio tamo. I sećam se prve noći kada sam se pojavio u kući belgijske porodice kod koje sam bio smešten, sedeći u njihovoj prednjoj sobi i osećajući se neprijatno dok su izbacivali svoju ćerku napolje da bih mogao da imam njenu spavaću sobu. Svidjela mi se činjenica da sam od spavanja u zadnjem dijelu Vauxhall Nove do plutanja u jahti u blizini Kajmanskih ostrva sa vlasnikom Walmarta.
Cyc: Je li bilo teško biti profesionalac u eri koju su uništili doping skandali?
RH: Bilo je puno kontroverzi i negativnosti povezanih sa tom erom, ali ja vjerovatno nisam bio najnesrećniji. Profesionalac sam postao 1998. [godine doping skandala u Festini] tako da je bilo teško, ali druga strana medalje je da sam, umjesto da izađem u svijet u kojem su droge dio sistema, stigao u vrijeme velikog buđenja -poziv. Došlo je do velikog skandala i nikada nisam želeo da budem deo toga. Nikada nisam želeo da budem u istoj poziciji kao oni momci koji su dobili telefonski poziv ili pismo ili kucanje na vrata.
Cyc: Je li spavanje u visinskom šatoru bio vaš način na koji pokušavate održati korak?
RH: To je bio moj način da pronađem marginalne dobitke, ali na pošten način. Visinski šatori nisu bili zabranjeni i uvjerio sam se da je etički to u redu. Neki ljudi žive ili treniraju na nadmorskoj visini pa sam pomislio: zašto ne bih donio visinu meni? Varanje je dobijanje nečega za ništa, ali šatori za nadmorsku visinu ostavljaju vas apsolutno izbezumljenim. To nije prečica, to je sigurno.
Cyc: Zašto ste toliko uživali u klasicima?
RH: Odgovarali su mojim vještinama jer sam došao iz ciklokrosa i volio sam dramu. Takođe sam znao da mi je bolje sa jednodnevnim trkama. Postoji toliko mnogo elemenata poput taktike, vještine, saigrača, znanja i vremena, a na većim turnejama nisam znao šta drugi vozači smjeraju. Za mene je u klasici bio više jednak teren. Odradio sam samo jednu Grand Tour u cijeloj svojoj karijeri. To nije bila slučajnost.
Cyc: Koja su vaša najranija sjećanja na Paris-Roubaix?
RH: Sećam se da sam ga gledao na televiziji kada sam bio dete. Sjećam se kaldrme i blata i čistog uzbuđenja. Kada sam počeo da se bavim biciklizmom, imao sam tri cilja: da osvojim Paris-Roubaix, etapu Toura i Svetsko prvenstvo u ciklokrosu. Nije slučajno što su sve tri bile na televiziji: ako ste izloženi stvarima u mladosti, one zaokupljaju vašu maštu. Međutim, kao obožavatelj, dobro je gledati sve klasike – prava drama dolazi od gledanja kako se mijenjaju taktike i forme i kako cijela priča raste i evoluira. To je zanimljivije od samo gledanja posljednjeg okretanja na velodromu u Roubaixu.
Cyc: Možete li ikada biti potpuno zadovoljni svojim trećim mjestom u 2004?
RH: Čudno je kad se osvrnem. Gotovo da ga zamišljam u trećem licu. Godinama nakon toga samo sam se sećao bola što nisam pobedio. Osjećao sam da je to propuštena prilika. Ali s vremenom se sećam samo snimaka trke. Sjećam se da mi je Peter van Petegem [belgijski jahač za Lotto] prišao i rekao: ‘Ideš stvarno dobro. Na sljedećem sektoru ću napasti. Pođi sa mnom.’ Ovo je bio tip koji je osvojio to godinu ranije i vodio je Svjetsko prvenstvo, tako da sam se osjećao kao milion dolara. Sjećam se kako sam prolazio kroz Carrefour de l’Arbre, preuzimajući svaki rizik koji sam mogao, vozio se brzinom od 60 km/h na jednom od najgorih puteva u Evropi, sa gomilom nekoliko centimetara daleko. Pomislio sam, 'Ovdje igram sa smrću, ne pokušavam pobijediti u biciklističkoj utrci.'
Cyc: Je li Paris-Roubaix najteža utrka koju ste vodili?
RH: Vjerovatno bih trebao reći da je to najteža utrka i da je bol smiješna, ali istina je da je to bila jedna od lakših trka za mene jer je odgovarala mojim vještinama kao jahača. Kada sam udario o kaldrmu počeo sam da se opuštam. Na biciklu ste oko pet sati, ali meni se to činilo kao pet minuta. Toliko ste fokusirani, ne možete izgubiti koncentraciju i osjećate se kao da vrijeme leti.
Cyc: Poznati ste po svojoj pažnji prema detaljima. Koliko je to važno?
RH: Morate znati svaki detalj, svaki skretanje na putu i svaki mogući scenario. Odluka bi vam mogla uštedjeti samo dvije sekunde na vjetru, ali to bi mogla biti razlika. Morate poznavati formu, istoriju i prijateljstva sa jahačima. Ono što se dešava u Omloop Het Nieuwsbladu može uticati na ono što se dešava u Paris-Roubaixu. Sećam se da je u jednoj trci gomila vozača počela da me napada i da radi zajedno, a nisam mogao da razumem zašto. Poslije sam shvatio da su bili cimeri prethodne sezone. Mali detalji su važni.
Cyc: Koji je vaš najveći izazov kao tim menadžera u Madison Genesis?
RH: Kao jahač kontrolišete sve i za sve imate izgovor jer ako nemate razlog zašto niste upravo pobijedili u utrci, ne možete izaći s isti gušt u sledećoj trci. S ove strane ograde stvari su sasvim drugačije. Morate biti objektivniji i količina vremena koju u to uložite nije uvijek direktno povezana s rezultatima. Ali volim da mislim da kad savjetujem momke, barem znaju da sam bio tamo i uradio to. Dakle, kada me udare u glavu na treningu, mogu sa samopouzdanjem da uđu u trku. Ali sada rado gledam. Kada vidim Toma Boonena kako tuče ljude na utrkama, sjetim se stresa kakav je to osjećaj i drago mi je da to nisam ja.
Cyc: Koji aspekt profesionalnog biciklizma biste željeli promijeniti?
RH: To je cijela konzerva crva. Potrebne su nam ogromne promjene. Ovaj sport treba da se vodi profesionalnije, a potrebno nam je i veća zastupljenost vozača. Biciklizam se tako brzo razvio, a organizatori još uvijek hvataju korak, pa izgleda kao da stalno gase požare. Ali što je najvažnije, ne možete dozvoliti vozačima da izbjegavaju jedni druge izbjegavajući utrke. Potrebni su vam momci kao što su Chris Froome, Vincenzo Nibali i Alberto Contador koji se suočavaju jedni s drugima u svim velikim trkama. Ne biste imali Veliku nagradu Monaka sa Fernandom Alonsom, ali Lewis Hamilton ostaje kod kuće, ili fudbaleri koji ispadaju iz finala FA kupa da bi igrali u drugom meču. To je apsurdno. Kada pomislite na sve nove ljude koji dolaze u naš sport, previše je zbunjujuće. Moramo vidjeti najbolje vozače, u najboljim trkama, kako razbijaju 10 zvona jedno iz drugog.
Madison Genesis je nedavno osvojio Tour Series. Pratite tim na @MadisonGenesis
