U svjetlu nedavnih vijesti, osvrćemo se na naš intervju s bivšim vozačem Team Sky Michaelom Barryjem
Na sve nesigurnijem tržištu, izdavači knjiga ne mogu se zasititi žestokih doping ispovjedaonica. Od revolucionarne Rough Ride Paula Kimmagea do Tajne utrke Tylera Hamiltona koja otvara oči, čini se kao da svi koji su se bavili profesionalnim biciklizmom u posljednjih 20 godina imaju žalosnu priču za prodaju.
Zašto to rade? Djelomično zbog novca, dijelom zbog prilike da ispravim rekord, a dijelom zbog prilike da kažem: 'Vidi, nisam baš loš – da si bio tamo, da si stao u moju kožu, mislim, hajde, ti bi uradio isto, zar ne…?'
Međutim, nakon nekog vremena dolazi do zamora od saosećanja. Koliko prestupa može da izdrži jedna polica za knjige? Koliko tvrdih uveza kukanja o kulturi, pritisku, m altretiranju, 'bijeloj buci' dopinga možete proći prije nego što počnete osjećati mučninu?
Sjene Michaela Barryja na putu je drugačije. Barry, još jedna od ključnih ličnosti u istrazi američke antidoping agencije (USADA) protiv Lancea Armstronga, znao je da ljudi ne žele još jednu vježbu samoopravdavanja i da za njega problem nije izvinjenje, već više od toga nikada se nisi mogao izviniti. Poput izvinjenja zbog nevjere, nikada nećete moći u potpunosti popraviti štetu.
Umjesto toga, jednostavno morate živjeti s posljedicama onoga što ste učinili, kao i ljudi koji su vam najbliži. Zašto biste bili tako hrabri i naivni da mislite da bi jednostavno pisanje knjige opravdalo sve i učinilo da bude OK?
Barry, Kanađanin, oduvijek je bio omiljen u anglo-američkim biciklističkim medijima. Delovao je vredan, neumeren, pošten, dobro jaje. Bio je kalfa sa stilom – profesionalan, promišljen i elokventan – koji bi bio oboren, ali onda ponovo ustao.
Njegova karijera je bila isprekidana pogrešnim startovima, lošim padovima, prepirkama i konačno rastućom prijetnjom da će biti razotkriven kao doper. Živeo je sa lažima neko vreme, čak je doprineo mitu nepromišljenom knjigom pod nazivom U poštanskom autobusu. To beletristično delo jedva da je pomoglo njegovom cilju kada se, baš kada se njegova karijera bližila kraju sa Timom Sky, krov urušio.
Dakle, nema sumnje da je tiho govoreni, blagi Majkl poznavao konopce i kao čist jahač i kao prljav jahač. Kao i drugi, igrao je sebe u ćošak svojim poricanjima, sve dok se brana konačno nije srušila pod pritiskom istrage protiv Armstronga i njegovog tima.
U Timu Sky, lagao je svoje tadašnje poslodavce, baš kao što je lagao istražitelje, novinare i svoju porodicu. Činilo se da Michael ipak nije tako dobro jaje. Što je još gore, loše je govorio o uzbunjivačima američke pošte, poput Floyda Landisa, iako je znao da govore istinu.
Kada je sve izašlo na videlo i izveštaj USADA-e stigao, poniženje za Barryja je bilo ogromno. Problem sa priznanjem je u tome što ga morate pravilno postaviti. Istina bi vas mogla osloboditi (i usput pokupiti nekoliko nagrada za sportske knjige), ali samo ako postignete pravu mješavinu šoka i poniznosti. Ne govorite dovoljno i na društvenim mrežama ćete biti optuženi za kukavičluk i održavanje omerte. Recite previše i možete dobiti tužbu, izgubiti empatiju čitaoca i završiti u izolaciji.
U roku od nekoliko sedmica nakon izvještaja USADA-e, Barry je napustio trke, spakovao svoju kuću u Gironi u Španiji i vratio se svojoj porodici u Toronto. Za to vrijeme on i njegova supruga Dede, koja je i sama osvojila srebrnu medalju na Olimpijskim igrama, u vožnji na hronometar, proveli su duge sate na putu zajedno obrađujući njegovu prošlost. Bilo je to malo nakon toga kada je sa svojim tatom počeo učiti umjetnost izrade okvira.
Zajedno, on i njegova porodica zaboravili su Evropu i fokusirali se na jednostavne stvari. Pomirili su se sa prošlošću i činilo se da je njegova porodica, barem, spremna da mu oprosti i prihvati. Drugi međutim, nisu bili tako velikodušni.
Od clubbija do neba
Michael Barry je rođen u biciklističkoj porodici u Torontu 1975. Njegov otac, Mike, trkao se u Britaniji, gradio je okvire i bio je prožet kulturom trčanja u klubu, hronometara i zaustavljanja u kafiću. Michael je postao profesionalac 1998. godine, zatim je proveo četiri godine u US Postal sa Armstrongom i Johanom Bruyneelom, a zatim je prešao u tim Boba Stapletona nakon Ullricha, nakon Operación Puerto T-Mobile/HTC tima i konačno završio u Team Sky. Kada se pridružio hrabrom novom svijetu britanskog tima, smatralo se da je prošao njihov test nulte tolerancije da nije ranije bio uključen u dopere ili doping.
Na tom putu karijere bilo je mnogo uspona i padova. Neki od njih, kako je Sky na kraju saznao, Barry je želio ostati tajna.
Barry's Shadows On the Road je, kako je i namjeravao, više memoari nego ispovjedaonica. Očekivano, za to su ga naveli oni koji vjeruju da još uvijek krije svoju historiju, i dalje odbijajući da imenuje imena. Za razliku od drugih knjiga iz ovog žanra, nije bilo pisca duhova. Barry je sam napisao knjigu i naprezao se za nečim vrednim što bi obuhvatilo surovu stvarnost karijere koja je imala malo istaknutih, ali mnogo loših tačaka.
'Uvijek sam mislio da ono što čini biciklizam tako intrigantnim su emocionalni usponi i padovi,' kaže on. „Takođe sam mislio da zaista moram da ispričam svoju priču kako bi ljudi razumeli razliku između snova iz detinjstva i ostvarenja tog sna, jer je stvarnost bila veoma drugačija.
'Nisam imao nameru da pišem detaljno objašnjenje vremena kada sam se dopingovao', dodaje. „Ali postojale su odluke koje sam doneo – pogrešne i ispravne, dobre i loše – i želeo sam da dovedem čitaoca u te odluke.
‘Obično vidite samo slike sportista na vrhuncu svojih moći. Nikad ne vidite kako se oni nose sa lošim trenucima, povredama, pritiskom da nastupe i svim tim. Hteo sam da oživim sve to, neuroze u umu sportiste.’
Barry zna da je na neke od njegovih loših odluka u velikoj mjeri utjecao broj ozljeda koje je pretrpio: 'Mislim da za mnoge vozače koji su prošli kroz istu vrstu stvari postoje trenuci kada ste na ivica i tada praviš greške.'
Dakle, vozači koji se bore za formu, koji se bore da opravdaju ugovore ili se vraćaju nakon povrede su ranjiviji od drugih? „Definitivno“, kaže on. 'Definitivno sam bio podložniji dopingu jer su me nesreće gurnule do moje granice. Bio sam više zabrinut nakon što sam pao na Tour of Spain, a onda sam počeo razmišljati o dopingu zbog toga koliko sam razbio svoje tijelo. Kada sam se sudario bio sam potpuno na svom limitu. Padovi su promijenili način na koji sam gledao na stvari. Kada ste u bolničkom krevetu, pretučeni, zabrinuti zbog svoje karijere, vidite stvari drugačije. Padovi su me definitivno uticali. Ali biciklizam mi je uvijek bio sve. Bio sam toliko uložen u to i imao sam duboku ljubavnu vezu s tim. Na tome sam bazirao svoj identitet. Zaista sam želio čitatelja dovesti u taj svijet.’
Barryjev izlazak iz tima Sky i njegovo povlačenje iz evropskih trka bili su ishitreni i neuredni. 'Bilo je teško', kaže on. 'Mislio sam da će biti mnogo lakše nego što je bilo. Okolnosti su bile veoma komplikovane za mene, ali, u celini, razlog zašto smo se brzo vratili u Toronto bio je taj što je moja majka bila na hemoterapiji i što sam želeo da budem bliže svojoj porodici.’
Otkrivanje Barryjeve prošlosti došlo je u lošem trenutku za Tim Sky, nakon njihovih napora da ponovo pokrenu svoju politiku nulte tolerancije. Sada je očigledno da je Barry sakrio istinu o svojoj istoriji i od Davea Brailsforda i od timskog psihijatra Stevea Petersa.
‘Bio je to težak odlazak’, kaže Barry. 'Sviđao mi se tim i imao je dobru grupu momaka, ali znao sam kada
Suspendiran sam i to je bilo to. Ne slažem se sa nultom tolerancijom, ali to je bila njihova politika pa je to bilo to.’
Kada je 2010. Floyd Landis, njegov bivši saigrač iz američke pošte, prvooptužio Barryja za doping, Dave Brailsford je, govoreći na Giro d'Italia, stao uz svog čovjeka: 'Ako Michael podigne ruke i kaže: „Zapravo znate šta momci, ja sam dopirao“, što automatski ide na sledeći nivo, a to je WADA [Svetska antidoping vlast]. Siguran sam da će večeras razgovarati u hotelu i mi ćemo utvrditi činjenice.’
Ali o čemu god se razgovaralo te noći, Barry je ponovo sakrio istinu i uspio ugušiti Brailsfordove strahove. Ostao je u Sky-u još dvije godine nakon toga. U međuvremenu, kako se povećavao pritisak na politiku nulte tolerancije tima, sam Brailsford je bio na ivici da napusti Team Sky. Ali odlučio je da se drži nulte tolerancije i još jednom su on i Steve Peters provjerili tim zbog prošlih prekršaja.
Nakon toga, Sky je otpustio osoblje – Bobbyja Julicha, Stevena de Jongha i Sean Yatesa, između ostalih – a zatim ponovo potvrdilo svoj stav. Tek kada je izveštaj USADA-e stigao i kada je Barry konačno priznao da je dopingovao u oktobru 2012, Brailsford je konačno saznao istinu.
‘Na kraju je lagao,’ rekao je Brailsford za Barryja. ‘Ako te neko laže, a kasnije saznaš, to je razočaravajuće.’
‘Imao sam posljednji razgovor s Daveom prije nego što sam otišao,’ kaže Barry. 'Mislim da se razočarao u mene. Dave je pragmatičan, ali je svakako bilo teško. Nije bilo puno toga za reći. Rekao sam mu svoje viđenje i zašto nulta tolerancija ne bi uspjela.’
‘Nadao sam se da ću ostati raditi za tim, ali sve se brzo promijenilo i u roku od mjesec dana znali su da ću svjedočiti [USADA-i]. To je bilo to. Bio sam u situaciji bez pobjede. Ali to je problem sa nultom tolerancijom. Više nisam mogao da skrivam istinu o svojoj prošlosti – da sam mogao, možda bih tamo mogao i ostati.’
Ali stepen Barryjeve prekinute veze sa Sky-om najslikovitije dolazi do izražaja u njegovim tvrdnjama da britanski tim 'često' koristi Tramadol, lijek protiv bolova koji se trenutno nalazi na WADA-inoj listi za praćenje.
‘Koristio sam Tramadol u Skyju’, kaže Barry. „Nikad ga nisam video da se koristi na treningu, samo na trkama, gde sam video neke Sky vozače kako ga često koriste.“
Sky je opovrgao ovu izreku: 'Tim Sky ne davati ga [Tramadol] vozačima tokom utrke ili treninga, bilo kao preventivnu mjeru ili za ublažavanje postojećeg bola.'.
U knjizi, Barry opisuje Tramadol kao "poboljšavanje performansi kao i svaka zabranjena droga" i tvrdi da su ga "neki vozači uzimali svaki put kada su se utrkivali". Efekti su vrlo brzo uočljivi. Tramadol je učinio da se osjećam euforično, ali je također jako teško usredotočiti se. Ubija bol u nogama i možete jako snažno gurati. Nakon što sam se srušio na Tour de Franceu, uzimao sam ga, ali sam prestao nakon četiri dana jer vam omogućava da pređete svoju prirodnu granicu bola.’
‘Unutar pelotona često se koriste lijekovi protiv bolova, kao i pilule za spavanje’, kaže on sada. 'Kada počnete u tim područjima, niste daleko od dopinga i linije se ubrzo zamagljuju. Nisam koristio lude količine EPO-a tako da mi nije toliko poboljšao performanse, jer nemaju svi isti odgovor. Ali Tramadol primjećujete za nekoliko minuta – dok se EPO stalno povećava.’
Upotreba tramadola, koja je trenutno legalna, može biti etički vrući krompir, ali Barry tvrdi da je „Team Sky čist. Znam da je to postao kliše, ali oni se fokusiraju na male stvari, kao i na to da imaju najbolje vozače. Morate uzeti u obzir male faktore i velike faktore poput budžeta i vozača. Nikada nisam vidio ništa što bi moglo sumnjati u njihove nastupe.’
Generacija X
Otkad je njegov dječak napustio trke i Evropu, Mike Barry stariji i njegov sin provode više vremena zajedno.
‘Bio sam kod tate,’ kaže Michael. „Učio me je da malo lemim i pravim točkove i napravio sam nekoliko ramova. Tokom svoje karijere uvek sam želeo da se vratim kući i naučim kako da pravim okvire. Da li ću to raditi u budućnosti, ne znam. Želeo sam da naučim zanat jer je to nešto što je u našoj porodici godinama.
‘Bilo je dobro i za našu djecu. Prelazak u Kanadu zbog vremenskih prilika i boravak u velikom gradu kao što je Toronto bila je velika promjena u poređenju sa Gironom. Živjeli smo u srcu starog grada u stanu, ali smo posljednjih nekoliko godina stalno bili bolesni. Dede je imao upalu pluća možda sedam puta. Kad smo imali stan
provjereno, bilo je raznih vrsta buđi u zidovima.’
Barry kaže da njemu i porodici mnogo nedostaje Girona. 'Bilo je to zaista lijepo mjesto za život. Tamo smo se doselili 2002. godine i nakon što nam se rodio drugi sin, živjeli smo tamo puno radno vrijeme. Preselio sam se tamo samo s tvrdim koferom US Postal, a kada smo otišli imali smo kontejner za otpremu.’
Život u Kanadi bio je šok za Barryjev sistem. 'Kada biciklisti pređu iz profesionalnog biciklizma u stvarni svijet, za njih nema ništa', kaže Barry. „Mi zaista stavljamo naše sportiste na pijedestale, ali onda kada odu u penziju zaboravimo na njih. Mnogo je sportista koji pate od depresije. Sportisti oštećeni dopingom preuzimaju najveći teret, ali mnogo je ljudi uključeno u taj proces. Suspenzija je jedna stvar, ali javno klevetanje je ono što gura sportistu do njegovih granica.’
Barry kaže da je pad Marka Pantanija, koji je umro 2004. godine nakon što mu se život srušio pod težinom skandala, savršen primjer za to (vidi broj 24 Biciklista). 'Svi oko njih jednostavno idu s tim, žele da i dalje pristižu novac. Sportista ima vrlo malo prostora da traži pomoć i to je nešto što treba postaviti – nepristrasna pomoć kada im je zaista potrebna.’
‘To ide daleko od sporta – to je pitanje života i smrti. To smo nedavno vidjeli kod jednog jahača koji je bio pozitivan na klenbuterol, a zatim pokušao da mu oduzme život (belgijski jahač Jonathan Breyne). Trebalo bi da postoji obaveza brige za Lancea, za Pantanija i za sve jahače. To mora doći.’
Što se tiče Armstronga, Barry kaže da je 'teško suditi Lanceu. Čini se surovim što je suspendovan doživotno, s obzirom da drugi nisu. Američka pošta nije bila jedini tim, mi nismo bili jedini vozači – to je bila epidemija.
‘Ali moramo dati malo koristi od sumnje ideji da se ljudi mogu promijeniti. Promenio sam se kako je moja karijera odmicala, ali postoje ljudi koji nikada neće verovati u nekoga ko osvoji Grand Tour. To je razumljivo. Ali mladi vozači sada mogu započeti svoju karijeru bez osjećaja pritiska na doping. Tim više nije ohrabren niti opskrbljen. To je veliki pomak u kulturi.’
Ovo nas vraća izvoru svih ovih sramotnih karijera, skrivenih u svojoj kolibi u kalifornijskoj pustinji: zviždača Floyda Landisa.
Kada je Landis izašao u javnost sa svojim optužbama protiv Armstronga i drugih, uključujući Barryja, Kanađanin je odbacio optužbe, a zatim ispitao mentalno zdravlje svog bivšeg saigrača. 'Priče nisu istinite', rekao je Barry na tom Giru 2010. 'Floyd je lagao i negirao stvari. Ne znam gdje je mentalno trenutno.’
U svjetlu njegove zabrinutosti za penzionisane bicikliste, da li se obratio Floydu? 'Nisam imao nikakav kontakt s njim. Saosećam sa onim što je prošao. Ali ja bih mu se izvinio što je lagao. Nisam trebao to učiniti.’
Ovaj intervju se prvi put pojavio u izdanju Cyclist za avgust 2014.
