U savladavanju 200km La Indomable, to je više od samo parkura i trljajuće kočione pločice koju biciklisti teško podnosi
Početak La Indomable Gran Fondo u senci španskih planina Sijera Nevade je zaista kraj.
To je početak 200km sportske vožnje, ali za mene je to kraj šestomjesečnog treninga i odricanja.
Tokom škotske zime, zabeležio sam 7.000 km i 60.000 m nadmorske visine na vetru, kiši i temperaturama koje su retko dostizale dvocifrene vrednosti.
Tako da odbrojavanje počinje u lijepom alpujarskom gradiću Berja, ne mogu a da ne pomislim da šta god da se dogodi u narednih nekoliko sati, bilo da završim među 100 najboljih ili u zadnjem dijelu vagona s metlom, ja Već sam postigao svoj cilj samo tako što sam krenuo na početak.
Barem to sebi govorim dok mi je u hladnom polumraku ranog jutra, među očekivanim brbljanjem i šarenim dresovima hiljadu drugih vozača, svitalo, da se ne osjećam sasvim dobro.
Neugodno pitanje
Pitanje koje vozači uvijek postavljaju jedni drugima prije početka ovakvog događaja je: ‘Kako su noge?’. Nije 'Kako je um?' ili 'Kako ste raspoloženi?' i definitivno nikad nije: 'Kako su crijeva?'
Možete se otresti težine s nogu samo jahanjem i možete očistiti svaku mentalnu paučinu na tom prvom usponu.
Ali taj neugodan, nadut osjećaj koji se osjeća kao veliki kamenčić niz prednji dio vaših bisera? To je sasvim druga stvar.
Dok se prevrćemo preko startne linije i počinjemo našu neutraliziranu povorku kroz Berjine uske ulice i lijepe trgove, moj um je rastrgan između koncentriranja na kotače ispred i razmišljanja o potencijalno katastrofalnim posljedicama mog stanja.
Nelagodnost je podnošljiva, ali na kraju ću morati nešto popiti i pojesti. Šta ako to izazove iznenadnu i seizmičku reakciju?
Hoće li u blizini biti bar ili grm? Da li ću morati da pribegnem improvizaciji sa kasketom, kao što su i Tom Simpson i Greg LeMond slavno radili?
Brzi i žestoki
Uprkos tome što smo neutralisani iza vozila direktora trke i policijskih autidera dok se krećemo, to je brzih i žestokih prvih 15 km dok vijugamo sa početne visine od 300m do obale Sredozemnog mora.
Iako ne zahtijeva puno pedaliranja, zahtijeva potpunu koncentraciju jer svako iznenadno stiskanje kočnica od strane vozača ispred uzrokuje da se gomila naglo uklopi i izađe iz krivina.
Olakšanje je konačno stići do obale gdje se možemo raširiti i uživati u sobi za disanje.
Probijamo Adru, gdje je lokalno stanovništvo na snazi da nas bodri, iako u subotu još nije 9 ujutro.
Sjećam se ovog puta, N-340, iz biciklističke avanture prije mnogo godina koja je prekinuta kada sam zadobio frakturu lobanje nakon što me je pokosio kamion.
Tokom mog jednonedeljnog oporavka u bolnici u Malagi, saznao sam da je cesta dobila nadimak La Carretera de la Muerte – Autoput smrti – zbog broja nesreća.
U to vrijeme, sama ideja da 1.000 vozača preuzme širinu La Carretera de la Muerte na biciklima bila bi odbačena kao luđački luđak.
Ali 30 godina kasnije, zahvaljujući viziji Club Ciclista de Berja i potpuno novom obalskom autoputu koji sada nosi većinu gustog saobraćaja, to je realnost.
Ali uprkos tome što je N-340 ovih dana praktično seoska traka – i postoji zatvorena cesta – još uvijek osjećam lagano mreškanje tjeskobe koja se povlači tek kada konačno skrenemo desno i ponovo krenemo u unutrašnjost.
Ovo označava početak vučne vožnje od 30km koja nas vodi od nivoa mora do Puerto de Haza del Lino na nadmorskoj visini od 1320m.
Do ove tačke moja prosječna brzina je bila zdravih 45kmh. Ta brojka će neumoljivo padati do kraja dana.
Vraćanje unazad
U početku je povećanje nagiba jedva primjetno, ali ono što postaje sve primjetnije je broj vozača koji me prestižu.
Još troje Britanaca – Kym, Charlie i Nick, svi kolege gosti mojih domaćina, Vamos Cycling – povucite se uz mene i uporedimo bilješke.
Da, već je toplo, a nisu li pogledi sjajni osim svih tih užasnih politunela? Kako se osjećam? U redu hvala.
Odlučujem da je ovo dovoljno za sada. Da smo članovi istog trkačkog tima koji ozbiljno shvata La Indomable, mogao bih da uđem u detalje, ali ovo su stranci koji uživaju u lepom biciklističkom odmoru u Španiji.
Ne moraju znati da mi vjerovatno treba još grube hrane.
Rekli su mi da su promijenili svoj prvobitni plan da pređu dugu rutu – 197 km sa 4 000 m penjanja – i sada rade kraću verziju – 147 km/3 000 m – jer je bilo vruće tokom zadnjih nekoliko dana.
Beskrajne revolucije
Počinjem zaostajati za njima pa im reci da nastave bez mene.
Moj bicikl je previše težak ispod mene, s pedalama kao da je potrebna vječnost da završe svaki okret, a ja nisam čak ni na jednom od strmih dijelova uspona.
Počinjem da mislim da bi kraći parkovi mogli biti razuman potez i za mene, ali moram da odlučim o ostatku uspona jer se ruta ne razdvaja sve do vrha.
Ne mogu razumjeti zašto je moj bicikl tako olovan. Bila je to zamena u poslednjem trenutku nakon što je moj prvobitni izbor – Fuji Gran Fondo 2.3 – prekršio špansku zabranu disk kočnica na događajima sa masovnim učešćem.
Ali dok su kočnice na biciklu koji sada vozim možda legalne, one će mi prouzročiti čitav svijet nevolja.
Na pola uspona, španski jahač viče nešto na mene, pokazujući na moj zadnji točak. Nemam pojma šta je upravo rekao, ali odlučim prestati i istražiti.
Problem je odmah očigledan – zadnja kočiona pločica trlja o naplatak točka. Povlačim ga prema van, ali bez radosti.
Iskapam svoj višenamenski alat i pokušavam ponovo da centriram čeljusti, znoj curi preko mojih fino izbrušenih podešavanja. Još uvijek trlja.
Izgleda da je moj bicikl zatvor kao i ja.
Za sada, brzo otvaram brzo otpuštanje. Do kraja uspona ponavljam sebi iznova i iznova: 'Ne zaboravite zatvoriti QR prije početka spuštanja.' Nastavljam uzlazni put, osjećajući se više nego ikada.
Dok stignem do vrha, odlučila sam se: skrenut ću desno i pratiti jahače koji rade manju ruta cortu.
Trebalo mi je toliko vremena da se popnem ovdje, stanica za hranu je ostala bez hrane i plastičnih čaša.
Ako želim piće koka-kole, moraću da je progutam direktno iz grla plastične flaše, na desetine drugih vozača su se već slinili.
Sigurnost na prvom mjestu
Odbijam i umjesto toga punim svoje bidone. Do sada moji redovni, mali gutljaji vode nisu izazvali negativne reflekse dole.
Na moju užasnutost, put se i dalje diže. Sada smo na Sierra de Contraviesa, a toliko željena nizbrdica je još uvijek udaljena dobrih 16 km, nakon krivudave, kvrgave vožnje duž ovog planinskog lanca.
Ali utjeha dolazi u obliku pogleda na obje strane. S naše desne strane, planine Alpujarra se šire do obale, dok s naše lijeve strane snijegom pokriveni dio Mulhacena - najviše planine u kontinentalnoj Španiji - lebdi ispred kristalno plavog neba.
Iako smo na samo 1300m nadmorske visine, čini se kao krov svijeta, takva je praznina krajolika na sve strane.
Kada konačno stignemo do kraja grebena, to je brzi, vijugavi spust koji uranja u srce doline Guadalfeo i prema Cadiaru, najvećem pueblo blancu kroz koji ćemo proći cijeli dan – i domu Vamosa Biciklizam.
Na izlasku iz grada, skrećemo lijevo da započnemo sljedeći izazov, 7 km uspona do drugog grebena, koji definira južno podnožje Sijera Nevade.
Nakon euforije – i brzine – spuštanja sa Contraviese, ovaj uspon, sa svojim nemilosrdnim ukosnicama i nedosljednim nagibom, težak je zadatak ispod podnevnog sunca.
Nakon skretanja desno na grebenski put, penjanje se nastavlja, iako me na trenutak ometaju sirene koje zavijaju i bljeskajuća svjetla nekoliko policajaca koji me sustižu.
Grupa lidera trke – koji imaju dodatnih 50km i 1000m penjanja u nogama – već me prestižu.
Ima ih tri, a prati ih servisno vozilo. Izuzetno mi je lako odoljeti iskušenju da pokušam skočiti na njihove kotače.
Pogrešan identitet
Približavamo se selu Mecina Bombarón i zvuk sirena je izazvao nekoliko grupa gledalaca.
Vodeći vozači dobijaju aplauz koji zaslužuju, ali ja sam zadivljen kada sam i ja počašćen aplauzima zahvalnosti.
Jasno je da su me pomiješali sa četvrtoplasiranim jahačem u ukupnom poretku, a ne sa jednim od učesnika iz ruta corta koji se bori sa teškim slučajem zatvora.
Odjednom sam cinkovana. Ako budem mogao da ostanem na udaljenosti od dodira – OK, ako i dalje budem u dometu sirena, a da me drugi jahači ne prođu – makar i samo nekoliko kilometara, moći ću da se upijem u obožavanje sela pored kojih prolazimo kroz.
Tako da je veliko razočarenje kada se niko ne trudi da se otrgne od svojih televizora u Yegenu i moja hrabra želja da premostim jaz prođe nezapaženo.
Samo iza sljedećeg ugla nalazi se jedna od onih stanica za hranu po kojima su španski sportisti poznati – stolovi koji stenju pod teretom 'ispravne' čvrste hrane i armije pomagača koji pune boce s vodom i nude grickalice, a da vi ni ne morate otkopčati.
Ovaj put je usluga još bolja, jer nisu sigurni da li sam ukupno četvrtoplasirani na corta larga, ili anonimni bekmarker na kratkoj ruti.
Samo kada drugi policijski autsajder signalizira skori dolazak grupe koja juri, ja sam razotkriven kao jeftin varalica i prepušten sam sam sebi.
U sledećem gradu – prikladno nazvanom Valor – osećam da još uvek mogu da ispijem malo više od svoje slavne ličnosti kada me par (pravih) poursuivanata prestigne.
Ovaj put, potpomognut cestom koja se spuštala nadole, uspevam da im stignem na točkove duž glavne ulice i osećam da crvenim od zanosnog prijema koji dobijamo.
Normalna usluga
Kada smo van vidokruga gledalaca, prestajem da pedaliram, osećam se malo mučno i vraćam se svom pravom pozivu kao jednoj od večnih životnih kuća.
Spuštanje sa grebena je širokim putevima sa širokim, širokim zavojima, omogućavajući dosta vremena za oporavak i priliku da procijenim da li sendvič, banana i smokve koje sam progutao na posljednjoj hranidbenoj stanici utiču na moje probavni sistem.
Zaključujem, s olakšanjem, da mi moj kasket uskoro neće trebati.
Sa ovim osjećajem predstojeće propasti konačno uklonjen, i pomirivši se s time da moram trošiti prekomjernu snagu zbog mojih neposlušnih stražnjih kočionih pločica, odlučan sam da uživam u posljednjem dijelu La Indomablea.
Scenski, ne razočarava, vodi nas još jednim praznim putem koji se vijuga između dramatičnih stenovitih izdanaka na putu do Beninarskog rezervoara.
Pre nego što stignemo tamo, postoji poslednja stanica za hranu u malom selu Lucainena gde, pored uobičajenog niza bocadillosa, kolača i voća, stanovnici takođe pružaju hlad u obliku suncobrana.
U slučaju ne-španskih jahača kao što sam ja, mi se također nalazimo kao improvizirani središnji dio raznih na brzinu sastavljenih porodičnih fotografija.
Tête de la kurs možda nije odobren, ali za nas u grupi, to je spontana proslava jednostavne radosti vožnje biciklom.
Stanica za hranjenje je u padu, tako da držači kišobrana također djeluju kao potiskivači kako bismo nas ponovo pokrenuli.
Nakon penjanja kroz procjep u steni koja gleda na rezervoar, izlazimo na neplodnu visoravan.
Nakon borbe protiv čelnog vjetra preko niza lažnih ravnica, put počinje lijenim, krivim spuštanjem i odjednom se Berja pojavljuje ispod, skoro na dodirnoj udaljenosti.
Posljednja 2km su naizgled beskrajna vuča duž dvostruke kolovozne trake, ali do trenutka kada uzmem narukvicu za finišer i obrok nakon vožnje – izdašnu porciju plato alpujareño (miješani roštilj s jajima i čipsom) – i pivo, moje probavne traume tog jutra izgledaju kao daleka uspomena.
