Jason Kenny, najveći britanski olimpijac ikad, razgovara sa biciklistom o slavi, braku i svojoj ishrani sa džezovima i kašom
Od veselog uvodnog 'Hi-ya' do prijateljskog oproštajnog 'Ta-ra', Boltonov čuveni biciklista na prizemnoj stazi Jason Kenny ne pokazuje znake tokom našeg intervjua da je njegov novi status zajedničkog najuspješnijeg Britanski olimpijac u istoriji će izazvati kataklizmičnu promjenu u njegovom karakteru ili egu.
Kenny nije sportista kojeg ćete naći kako se druži s luvvima na A-listi party kruga ili kao da je kao Cristiano Ronaldo naručivši svoju voštanu statuu u prirodnoj veličini za svoju spavaću sobu. Unatoč tome što posjeduje šest olimpijskih zlatnih medalja, i dalje je sretan što svoje dane provodi petljajući po motorima u svojoj garaži ili šuštajući u svojoj kuhinji. Čak ga i priča o njegovom uspjehu ostavlja zbunjenim.
'Zaista je bilo malo zamućeno', kaže Kenny, 28, razmišljajući o tri zlatne medalje u pojedinačnom sprintu, timskom sprintu i keirin disciplinama na Olimpijskim igrama u Riju koje su ga katapultirale na nivou sa Sir Chrisom Hoyom na na vrhu britanske liste olimpijskih heroja svih vremena. 'Kada sam dobio četvrtu, osjećao sam se kao da su se odjednom počeli skupljati. Sjećam se kada sam dobio treće [na Londonu 2012.], nisam baš razmišljao o tome, onda je neko rekao da sam osmi na listi najodlikovanijih [britanskih] olimpijaca i to je bilo prilično kul. Onda sam u Riju počeo da se kidam i pomeram na ljestvici i to je jednostavno mega, zar ne? To je samo kul lista za biti na njoj.’
Kenny je još uvijek u skromnoj nevjerici da sada posjeduje više zlatnih medalja od olimpijskih titana kao što su biciklista Sir Bradley Wiggins i veslač Sir Steve Redgrave, koji su obojica zaradili po pet. „Ne poredim se ni na koji način sa tim momcima, znate. Ono što su pojedinačno uradili je fenomenalno. Brad je osvojio zlatne medalje uz osvajanje Tour de Francea. Imate Chrisa koji je prilično stvorio britansku biciklističku scenu kakvu danas poznajemo osvajanjem toliko medalja. Zatim imate Sir Stevea Redgravea koji je to uradio tokom pet uzastopnih igara, što je jednostavno smiješno. Tako da se uopšte ne poredim sa njima. Velika mi je čast biti na listi uz ta imena.’
One track mind
U doba kada se od sportista očekuje da neometano prelaze od znojnih atletskih performansi do uglađenog publiciteta nakon događaja, Kenny koji izbegava reflektore je nešto kao anomalija. Njegova crvenkasta suzdržanost još je uočljivija s obzirom na to da je oženjen ljupko žustrom biciklistkinjom Laurom Kenny (rođenom Trott), koja je sa četiri zlatne medalje već najuspješnija britanska olimpijska prvakinja. Ali Kenny uživa u mirnom životu u ruralnom Češiru.
‘Napustio sam Rio dan nakon što sam završio trku jer sam bio odsutan od kuće tako dugo i samo sam želio da se vratim psima [dva sproodla zvana Sprolo i Pringle] i sredim kuću. Nije bilo neposredne proslave kao takve. Samo smo hteli da nastavimo sa životom. Prije Olimpijskih igara morate staviti svoj život na čekanje, a ja sam imao veliku dugačku listu stvari koje bih odlagao.’
Kao što se ispostavilo, jedna od tih malih stvari bila je vjenčanje na tajnoj ceremoniji krajem septembra. Ali Kenny je zadovoljan da provodi dane radeći ono što rado opisuje kao 'dosadne stvari'.
‘Volim da održavam svoje bicikle u garaži ili da idem na vožnju biciklom na puteve i uživam u svakom lijepom vremenu. Imamo pse pa je lijepo izaći na selo kad možemo. Stalno sam u garaži, sređujem svoje motore ili rastavljam jedan od njih na komade.’
Samopouzdani benzinac, Kenny se trkao automobilima u Radical Challenge Championshipu, a njegova kolekcija motora uključuje KTM Duke 390 i Kawasaki Z1000SX. On se 'opustio' nakon Rija kombinujući svoju ljubav prema biciklizmu i motornim stazama u epskom događaju Revolve 24 biciklističke štafete u Brands Hatchu.
‘Revolve je bio zabavan izazov i zato što smo to radili kao tim imali smo dobro drugovanje. Uradio sam to sa svojim tatom, ujakom i tastom i bilo je lepo nasmejano. Bilo je smiješno gledati ljude kako pate. Bilo je nekoliko izazova – očigledno glavni na stazi, ali i ishrana i oporavak između treninga – ali bilo je zabavno.’
Zlatni par
Kenny priznaje da mu je veza sa suprugom bila od velike pomoći u njegovom profesionalnom životu. Par objavljuje zajedničku autobiografiju, koja izlazi ovog mjeseca, u kojoj razgovaraju o mnogim žrtvama koje je potrebno poduzeti da bi došli do vrha.
‘Na neki način je to bio izazov jer kao sportisti morate biti sebični. Možda u nekim vezama neko igra sporednu ulogu, dok je drugi sportista sa punim radnim vremenom, ali oboje igramo sporednu ulogu i oboje smo sportisti. Dakle, postoji kompromis. Ali druga strana je to što razumijemo iskušenja i nevolje kroz koje prolazimo kako bismo mogli podržavati jedni druge.’
Zvijezda sprinta priznaje da je malo vjerovatno da će osvojiti zlatnu medalju za romansu. Njegov prijedlog je bio usputna afera: 'Zaista je to bio samo nasumičan dan. Nisam baš dobar u sjedenju na stvari, pa kad sam kupio prsten, to je bilo to. Mislim da je to bilo nekoliko dana nakon što sam kupio prsten. Jedne smo večeri samo gledali televiziju i samo sam pomislio: "Ah, gadno." Samo sam pitao i to je bilo to. Lauri nije smetalo.’
Kuvanje nije jaka tema u domaćinstvu Keni. „Ne, nećemo ni za to osvojiti nikakvu nagradu. Ja radim lavovski dio kuhanja. Naš favorit su bangers i kaša, koja nije najbolja za ishranu. Ima dobar sadržaj proteina pa ga tako i prodajemo sebi, ali s kašom u koju kapaju puter i umak vjerovatno nije idealan.’
Kenny voli da se šali da je 'jadan budan'. To nije striktno tačno. Pun je iskosa, samozatajnih dosjetki. Samo što ga, za razliku od mnogih sportista, ne zanima slava radi slave. Ako osvaja medalje, to je zato što je žestok takmičar. Pažnja javnosti je samo nusproizvod tog uspjeha. To govori da je od mnogih nagrada za svoj uspjeh najponosniji na dan kada je nova rekreaciona ustanova u Boltonu nazvana Jason Kenny Centre.
‘Takve stvari su zaista lijepe. To je sportski centar tako da mi je pri srcu. Uvijek sam bio u svom lokalnom rekreativnom centru kao dijete pa je dobro biti povezan s nekim.’
Čudo
Kenny je rođen u Farnworthu, blizu Boltona, 23. marta 1988. Kao dijete bio je ljubitelj fudbala, tenisa, plivanja i biciklizma. 'Sećam se da sam oduvek želeo da jašem. Moj brat Craig je četiri godine stariji od mene i uvijek sam ga jurio. Imali smo prilično veliku baštu i moj tata bi nas vodio uokolo držeći sedlo.’
Prvi je put probao strmo nagib i brzinu kičme na velodromu u Mančesteru u dobi od 11 ili 12 godina. 'Moj ujak je otišao s nekoliko prijatelja s posla, a ja sam otišao na probu. Mislio je da je to nešto u čemu bi ja i moj brat uživali. Oboje smo to voleli i tamo smo ušli u dečiji klub. Počeo sam da idem jednom nedeljno i upoznao sam se sa trkom.’
Mladi vozač ubrzo je imao koristi od proširenja britanskog biciklističkog sistema finansiranog lutrijom. Olimpijski uspjeh Chrisa Boardmana (1992), Jasona Queallyja (2000) i Chrisa Hoya (2004) bio je inspirativan napredak.
‘Kada sam imao oko 13 godina, British Cycling je testirao svakoga sa trkačkom licencom, a ja sam se upravo utrkivao na nacionalnim takmičenjima. Bio sam testiran i pozvan u Tim za talente. Onda kada sam imao 16 godina napravljen je Olimpijski razvojni program koji me je odveo do 18. A onda kada sam imao 18 godina formirana je Sprint akademija. I tako su se stepenice pojavile ispred mene i ja sam samo krenuo njima. Imao sam sreće u tom smislu.’
U bljesku onoga što je uslijedilo u Riju 10 godina kasnije, Kenny je osvojio zlato u sprintu, timskom sprintu i keirinu na juniorskom svjetskom prvenstvu u Belgiji 2006. 'Bio sam na juniorskom svjetskom prvenstvu godine prije i bilo je momaka kao [četvorostruki svjetski prvak] Max Levy i [trostruki svjetski prvak] Kevin Sireau koji su se trkali. Izašao sam u ranim rundama, ali bilo je dobro trkati se. Naporno sam radio za sljedeću i to je bio moj prvi pravi međunarodni uspjeh. Tada je sve bilo relativno lako. Pitate se u čemu je frka jer postajete sve jači i brži svakim danom u tim godinama. Ali kada sam ušao u seniorski tim, sve se promijenilo. Kao junior imao sam 10,3, a kod seniora standard je bio 10,099 tako da mi se nije činilo tako daleko. Ali onda sam shvatio koliko će taj poslednji korak biti težak.’
Idem na zlato
Na svom prvom seniorskom Svjetskom prvenstvu 2008., Kenny je završio peti u sprintu. Nije zaboravio razočarenje. 'To je bio moj prvi neuspjeh, ali mislim da mi je to pomoglo i pokazalo mi da će to biti prava borba. Od tog trenutka pa nadalje, spustio sam glavu.’
Kenny ima lijepa sjećanja na Olimpijske igre u Pekingu 2008., gdje je osvojio zlato u timskom sprintu zajedno s Chrisom Hoyom i Jamiejem Staffom i srebro u pojedinačnom sprintu iza Hoya. 'Bila je to magija, da. To je bilo naše prvo iskustvo da smo dominirali na Igrama. Atina je bila zaista dobra, ali kada smo otišli u Peking izbacili smo je iz parka. Bilo je sjajno biti dio tog tima.’
Kenny je bio bolji u Londonu 2012, osvojivši zlato u timskom sprintu sa Hoyom i Philipom Hindesom, dok je također osvojio zlato u pojedinačnom sprintu. 'Bila je to moja prva pojedinačna pobjeda pa je to bilo malo drugačije - malo mega', kaže on. 'Pogotovo da sve to uradite na igrama kod kuće.'
Međutim, Kennyjev nastup u Riju bio je njegov najuspješniji do sada, osvojivši zlato u timskom sprintu sa Hindesom i Callumom Skinnerom, uzevši svoje prvo olimpijsko zlato u keirin-u i savladavši svog cimera Skinnera i osvojio pojedinačno zlato u sprintu.
'Održali smo stvari prilično normalnim', kaže Kenny o duelu.„Kada smo izašli na stazu, pokušavali smo da pobedimo i u selu smo bili saigrači. Za doručkom smo još uvijek unosili kafe. Vi mijenjate djelić. Sigurno više ne govorite o tome koliko ste umorni. Samo se nadate da je druga osoba umorna kao i vi. Ali nikada nismo razmišljali o tome, osim kada su drugi ljudi počeli da uzimaju miks.’
Nakon intenzivnog predvodjenja u Rio, razumljivo je sretan što se odmori od bolnih laktatnih sesija, sprinta na stazi i brutalnih treninga u teretani koji su bili temelj njegovog uspjeha. Oprostili biste Kennyjevima što su se međusobno pogledali za vrijeme večere pune vrućih bangera i kaše i razmijenili osmijeh na sve što su postigli.
'Istina je da mi zapravo ne razmišljamo previše o tome', otkriva Kenny. 'Laura je spomenula kako je jednog dana napravila sat od zlatnih medalja i iskreno smo razgovarali o tome kako bismo to mogli učiniti. Ali osim toga, zapravo ne govorimo o našim medaljama, osim o logistici gdje ih čuvati radi sigurnosti. Oni su sentimentalni za nas, ali mislim da ih ionako niko ne bi poželeo. Nije kao da vidite zlatne olimpijske medalje kako se pojavljuju na eBayu, zar ne? Ali nakon što smo proživjeli i udahnuli svaki detalj treninga prije Rija, lijepo je napraviti korak unazad i biti malo normalan.’
To je kvaliteta koju Kenny, uprkos svom dobro zasluženom uspjehu, smatra lakšom od većine.
Laura Trott i Jason Kenny: Autobiografija je objavljena 10. novembra u tvrdom povezu (£20, Michael O'Mara Books). Za izdanje Revolve24 za 2017. posjetite revolve24.com
